Postoji li istinita religija?
Dr. Dallas M. Roark
Da bi diskusija o istinitoj religiji bila od značaja, mora imati objektivnu početnu tačku - u smislu, mora ići paralelno sa naučnom metodom. Mi ne možemo početi sa datim faktorom. Početna tačka mora biti nešto što svi ljudi mogu imati i prisvojiti. Ona ne može biti sa stajališta određene svete knjige. Beskorisno je da kršćanin citira Bibliju muslimanu, ili budisti kada jedan ili obojica odbacuju Bibliju kao autoritativnu knjigu. Ako ćemo se baviti pitanjem istinske religije moramo početi od mjesta prije nego su se te knjige koristile. Mi ne možemo početi sa pretpostavkom da je jedna religija bolja od druge. Ravi Zacharias je rekao da je vjerovatnije da su sve religije lažne nego da su sve religije istinite. Postoji previše kontradikcija između religioznih sistema. U ovom dobu političke korektnosti izgleda da je učtivo reći da su sve religije veoma slične i da sve imaju isti cilj na umu. Samo ljudi koji ne znaju o čemu se sve tu radi potaknuti su da kažu tako nešto.
Blaise Pascal, francuski naučni i religiozni genije sedamnaestog stoljeća predložio je početnu tačku za diskusiju o pitanju istinite religije koja može biti zajednička svim ljudima.
Pascal je pokušao da izloži određene prijedloge, zasnovane dijelom na zapažanju a dijelom na razumu, koji bi pomogli osobi da otkrije istinitu religiju ako je ona postojala. Iako Pascal nikada nije završio svoj predloženi rad, njegove rascjepkane misli (Pensées) su postale jedan od klasika svjetske literature. Pascalov pristup ima obilježje koje je zajedničko svim ljudima: svaki čovjek može gledati, opažati i donijeti zaključke od mjesta na kojem se nalazi. To je ustvari induktivna metoda.1 Pascal drži da religija, da bi bila istinita, mora dati adekvatan i zadovoljavajući odgovor na sljedeći kriterij.
1. Istinita religija poučava da je Bog skriven: Sasvim je očigledno da ako Bog jeste, on se ne može spoznati čulnom percepcijom. Bog nije predmet koji se analizira u laboratoriju. Ako Bog postoji, on postoji u nekom skrivenom stanju ili formi; jer ga mi ne možemo vidjeti. U pogledu ovoga, Pascal je napisao: „Pošto je Bog ovako skriven, svaka religija koja ne potvrđuje da je Bog skriven nije istinita, i svaka religija koja ne daje razlog toj skrovitosti, nije poučna.”2 Božija skrovitost, ili da upotrijebim latinsku frazu, Deus absconditus, je osnovna početna tačka za dijalog među religijskim tradicijama.
Ovo je opšta činjenica sa kojom se svi slažu. Musliman, budista, hinduista, kršćanin, Jevrej i bilo ko drugi ne može vidjeti Boga. Možemo se okrenuti primjenama.
Primjenjujući ovaj princip, neko može početi sa panteističkim religioznim sistemima. Popularna definicija panteizma je da su „sve stvari ili bića vidovi, atributi ili pojave jedne jedine stvarnosti Bića; otud vjerovanje da su priroda i Bog identični.”3
Čovjek kao posmatrač ne može zaključiti iz svog ispitivanja stvarnosti da su priroda i Bog identični. Da bi bio panteista, neko mora donijeti nešto sa svojim opažanjem; naime, vjeru da Bog i Priroda su jedno. On neće dobiti to samo iz prirode. Panteizam kada se primijeni na egzistenciju čovjeka znači da je čovjek dio božanske biti. Čovjek je iskra božanstva. Ali opet, ovo nije nešto što dobivamo iz opažanja - gledanjem, dodirom ili samospoznajom. To bi moglo biti najlošija izopačenost samospoznaje. Sve što će čula dokazati su dvije alternative: Bog je skriven ili Boga nema!4
Panteizmi su opasni zbog toga što vode čovjeka do previše optimističnog pogleda vezano za njegovu vlastitu prirodu. Panteizam se zapleo u pokušaju da objasni zlo ili kao iluziju ili kao lažno razmišljanje, jer inače logično je okriviti Boga - zato što je Bog sve i zlo bi bio dio njegove prirode. Kraemer optužuje da je rezultat panteizma, kao dijela hinduizma, „da Bog ili božansko nikada u stvari ne postoji.”5 Jedina stvar koju neko zaista doživljava je ljudska savjest koja se smatra obmanom u najboljem slučaju. Ali paradoksno. One religije koje identifikuju čovjeka sa Bogom u nekoj panteističkoj formi su one kojima se gadi istinsko utjelovljenje, u kojem Bog prisvaja ljudsko tijelo.6
Na drugačiji način, ovaj Pascalov princip se vidi u klasičnim učenjima Bude i Konfucija kakvima ih mi znamo. Nijedan od ovih osnivača nije bio zaniteresovan da diskutuje o postojanju Boga. Iz svih praktičnih razloga, Gautama i Konfucije su bili ne-teisti. U dogledno vrijeme, nisu samo osnivači bili obožavani ili uzdignuti do božanstva, nego su i drugi bogovi bili dodani. Ne može se reći da je Gautama primio “božansko otkrivenje”. Ono što se desilo je da je on spoznao osnovnu istinu o prirodi patnje, njenom uzroku, i mogućnosti da joj se pobjegne. To je uvid u put ka sreći ako neko vidi sreću kao bijeg od želje. Međutim, postoji opažanje da je čak i želja da se otarasiš želje ustvari želja.
Konfucije nije poučavao ništa više od antičke forme humanizma. On je izjavio da je „zadubljenost u studiji o natprirodnom najviše štetna”.7 U istinskom humanističkom stilu, Konfucije je objasnio zlo kao ljudsku sebičnost, obmanu i nesposobnost. Kada ga je jedan učenik upitao o smrti i službi duhova, on je odgovorio: „Dok ne naučiš da služiš ljudima, kako ćeš znati služiti duhovima?... Dok ne znaš o živima, kako ćeš znati o mrtvima?”8
Ironija je u tome da su i Gautamu i Konfucija, koji su imali malo toga da kažu da li Bog postoji ili ne, njihovi kasniji sljedbenici proglasili bogovima.
U slučaju islama, božanstvo je skriveno ali ne postoji objašnjenje zašto je skriveno, što se odnosi da drugi dio Pascalovog prijedloga. Kur’an ne zna o svetom Bogu koji se sakrio zbog čovječije grešnosti. Islam je moralistički, racionalistički oblik religije koji naglašava djela pravednosti kao sredstvo prihvaćenosti pred Bogom. Kraemer kaže da je „legalistička religija ona u kojoj sve visi o naporima vjernika i tome da li on ispunjava zahtjeve Božanskog Zakona. Tako da je, da tako kažem, religija koja je prožeta formom – nešto izmjenjenom formom — samo-oslobođenja, samo-opravdanja i samo-posvećenja, na kraju, bez ikakve čvrste i utvrđene osnove za to.”9
Božija skrovitost zahtijeva da radikalno novi koncept Boga bude očigledan kao objašnjenje. Koncept Boga ne smije biti konstrukcija ljudske misli, jer čovjek ne može iščačkati ono što je skriveno kako se skriveno odnosi na Boga. Ako hoćemo znati razlog zašto je Bog skriven, on se ne može saznati iz ljudskog uma. Odgovor mora doći od skrivenog Boga. Ovo jedino može biti moguće sa idejom otkrivenja. Pošto budizam, hinduizam, konfucijanizam i taoizam ne potražuju otkrivenje, nema nijedne riječi od skrivenog Boga. U slučaju budizma i hinduizma, postoji meditacija, ne otkrivenje.
Postoji mjesto gdje je otkriven razlog za Božiju skrovitost. Leviti 11:45: „Jest, ja sam Jahve; izveo sam vas iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite, dakle, sveti jer sam svet ja!” Svetost je zahtijevala odvojenje od grijeha pagana i idolopoklonika oko njih. Zahtijevala je ličnu moralnu čistoću u životu i kada je izraelski narod nastavio sa svojom pobunom protiv Boga, Bog se povukao od njih i sudio im zbog njihovih grijeha. Jeremija je napisao: „Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi” - riječ je Gospoda Jahve nad Vojskama.”(2:19) „Vaša bezakonja narušiše ovo, vaši vam grijesi uništiše blagostanje.”(5:25) Sumacija ovoga je opisana u Poslanici Rimljanima u kojoj piše da ih je Bog predao njihovom razmišljanju i njihovom samo-uništenju.
Koncept Deus absconditus (ili skriveni Bog) je blisko povezan sa razlogom za njegovu skrovitost. Prema Pascalu objašnjenje Božije skrovitosti je u čovječijem grijehu. Tamo gdje se grijeh ne uzima za ozbiljno, lako dolazi identifikacija čovjeka sa božanskim. Tamo gdje je grijeh strašan, ozbiljan čin protiv božanskog, etički čin, etičko odstupanje, tu nije moguće identifikovati čovjeka sa Bogom. Mora se naglasiti kvalitativna razlika između Boga i čovjeka. Najvećim dijelom, religiozne tradicije svijeta su podbacile u tome da uzmu za ozbiljno koncept grijeha.10 Brunner izjavljuje: „Kopija neistorijske religije, religije bez posrednika, je nepriznavanje radikalnog karaktera krivice grijeha. To je pokušaj da se stvori odnos sa Bogom koji ne uzima u obzir činjenicu krivnje.”11
U konceptu skrivenog Boga, mi ne možemo na osnovu posmatranja zaključiti da je Bog svet i da je on ljubav. Ovo je poruka koja mora doći od Boga čovjeku; ona nije nastala sa čovjekom.
„Poruka da je Bog Ljubav je nešto sasvim novo u svijetu. Ovo naziremo ako pokušamo da primijenimo ovu izjavu božanstvima različitih svjetskih religija: Wotan je Ljubav, Zeus, Jupiter, Brahma, Ahura Mazda, Vishnu, Allah, je Ljubav. Sve ove kombinacije su potpuno nemoguće. Čak ni Platonov Bog, koji je načelo sveg Dobra, nije Ljubav. Platon bi reagovao na izjavu ‘Bog je Ljubav’ zbunjenim mahanjem glavom.”12
Brunner nastavlja i kaže da je moguće naći „milosrdnog” Boga u nekim religijama svijeta, „ali činjenica da je Bog Ljubav, i time da je ljubav sama bit prirode Boga, se nigdje izričito ne govori, a još manje se otkriva u božanskoj samopredaji. Bog bhakti religije, koja se često smatra paralelnom kršćanskoj vjeri, je ‘u osnovi – u njegovom odnosu prema svijetu – potpuno nezainteresovan.’”13
U zaključku ovog poglavlja, moramo potvrditi Božju skrovitost. Ako je Bog ovako skriven, moramo znati razlog za to. To znači da ako mi želimo znati Boga i kakav je on, ta spoznaja se neće naći ni na jedan drugi način osim ako Bog ne progovori. Zato što je Bog skriven, mi moramo odbaciti one pristupe religioznom životu koji izjednačavaju čovjeka sa Bogom. Ako je Bog skriven, razlog za njegovu skrovitost će dati Bog, a sam čovjek ga neće moći otkriti. Ključno pitanje koje se ovdje postavlja: Da li Bog jasno govori o ovim stvarima? Ovo ćemo odgovoriti kasnije.
2. Istinita religija mora objasniti bijedu čovjeka: Pascal je napisao: „Da bi religija bila istinita, ona mora imati spoznaju o našoj prirodi. Ona treba da zna njenu veličinu i beznačajnost, i razlog za oboje.” (Pensées (Misli, op.p.) 433) U Pensées 493, napisao je: „Istinita religija poučava o našim dužnostima; našim slabostima, našem ponosu, i požudi; i o tome kako se izliječiti, o poniznosti i poniženju.” Pascalov uvid u prirodu čovjeka je takav da može prirodno izrasti iz induktivnog posmatranja. Napisao je ovo o čovjeku: „Kakav novitet! Kakav monstrum, kakav haos, kakva kontradikcija, kakvo čudo! Sudac svih stvari, slaboumni crv zemlje; spremište istine, slivnik nesigurnosti i užasa; ponos i smeće svemira!” (Pensées 434, str. 143)
Istorija čovjeka daje obilje dokaza da nešto nije u redu sa čovjekom. Zašto ratovi, ubistva, spletke, kovanje zavjere, mržnja, iskorištavanje i pohlepa čovjeka? Kakvo objašnjenje mi možemo dati za nepravde koje ljudi čine jedni drugima? Zašto postoje svađe u porodicama, zajednicama, plemenima i nacijama? Zašto su zla iz prošlosti prenesena na nove generacije kao da su se dogodila njima? Neko je rekao da se nauka o iskonskom grijehu nije znala, bila bi izumljena. Postoji nešto radikalno pogrešno sa čovječanstvom.
Šta najbolje objašnjava bijedu čovjeka? Pascalov odgovor se nalazi u maloj značajnoj riječi „grijeh”. Rekli smo da grijeh kao koncept nedostaje u većini religiozne misli svijeta. Ovdje može doći do nesporazuma ako nismo pažljivi. U mnogim religijama, zavisno o njihovoj orijentaciji, grijeh se ne shvaća u etičkim terminima. Grijeh je ne-etička smetnja, ili pogrešan način razmišljanja koji spriječava osobu da postigne jedinstvo sa svjetskom dušom. U misli hindusa, na primjer, grijeh bi bio neprestana pogrešna misao o stvarnom postojanju individualnosti. Ovaj grijeh nije etički nego stvar pogrešne spoznaje. U ovom smislu, grijeh se može definisati kao maya, ili iluzija. Slična situacija prevladava i u denominaciji “Kršćanska znanost” u Americi. Grijeh je pogrešno razmišljanje.
Odnoseći se na grijeh, kako je on viđen u određenim formama hinduističke bhakti religije, Kraemer izjavljuje: „Grijeh u ovim religijama nije rezultat egoističke i zavedene ljudske volje koja se suprotstavlja volji Boga koji je svet i pravedan, nego je smetnja za realizaciju tog zajedništva duše sa Ishvarom, u kome se sastoji spasenje.”14
Ako neko dublje istražuje u stvarnu prirodu religioznog izraza, vidjet će da se grijeh generalno smatra kao stvarno beznačajan i mnoge religije su stvarno sredstva za „samo-otkupljenje, samo-opravdanje i samo-posvećenje”15 — ovo su koncepti koji u osnovi ignorišu grijeh.
Ako slijedimo Pascalovu indikaciju, možemo zaključiti da postoji samo jedan adekvatni koncept koji objašnjava bijedu čovjeka kada posmatramo čovječije probleme, a to je grijeh kao namjerna pobuna protiv svetog Boga. Grešnost čovjeka je prouzrokovala da je čovjek izopačio svoje religiozno štovanje/obožavanje. On se okrenuo od Stvoritelja ka stvorenjima i štuje kravu ili druge životinje, dok njegova djeca umiru od manjka proteina. Čovjek uzima hranu od svojih dojenčadi koji umiru da je da idolima koji je uopšte ne konzumiraju. Njegova glad nije došla samo usljed neznanja o modernoj tehnologiji; njegova religija, sa svojom neadekvatnom definicijom i naglaskom na grijeh, može objasniti mnogo o njegovoj bijedi. U svijetu postoji mnogo loših religija kao i dobrih.
U zaključku ovog poglavlja, moramo reći da ove dvije propozicije idu zajedno. Ozbiljna definicija grijeha je objašnjenje zašto je Bog skriven. On je skriven u svom odnosu prema ljudima iz dva razloga: prvi je da je on svet i njegova priroda je protiv cijele strukture grijeha; drugi, njegova skrivenost je radi zaštite čovjeka. Kada bi se svetost Božija otkrila prema čovjeku u njegovom grijehu, čovjek to ne bi mogao preživjeti. Njegova milost i ljubav prema čovjeku daju razlog zašto se on povukao iz čovječije prisutnosti. Zato što je on skriven, mi možemo znati o grijehu protiv njega samo ako on to otkrije čovječanstvu.
3. Istinita religija mora poučiti kako čovjek može znati Boga koji je skriven, ili dati lijek protiv njegovog otuđenja i bijede: Pascal je izjavio: „Istinita religija, onda, mora da nas pouči kako da štujemo samo Njega, i volimo samo Njega. Ali mi nalazimo da smo nesposobni da štujemo/obožavamo ono što ne znamo, i da volimo bilo šta ili bilo koga osim same sebe; religija koja nas uči u ovim dužnostima, mora također da nas nauči o ovoj nesposobnosti, i također, da nas nauči kako da se izliječimo.” (Pensées 489)
U Pensées 546, [Pascal] je rekao: „Mi poznajemo Boga samo po Isusu Kristu. Bez ovog posrednika, svo zajedništvo sa Bogom je oduzeto: kroz Isusa Krista mi poznajemo Boga... U Njemu onda, i kroz Njega, mi znamo Boga. Odvojeno od Njega, i bez Pisma, bez iskonskog grijeha, bez nepohodnog posrednika koji je obećan i koji je došao, mi apsolutno ne možemo dokazati Boga, niti poučavati ispravnu doktrinu i ispravnu moralnost… Isus Krist je onda istiniti Bog čovjeka. Ali u isto vrijeme mi znamo i našu grešnost, jer ovaj Bog nije niko drugi nego Spasitelj od naše grešnosti. Dakle, mi možemo dobro znati Boga samo kada znamo naša bezakonja.”
U Pensées 555, on je napisao: „Svi oni koji traže Boga bez Isusa Krista i koji miruju u prirodi, ili ne nalaze svjetlost koja bi ih zadovoljila, ili dođu dotle da za sebe formiraju sredstva za poznavanje Boga i za služenje Njemu bez posrednika.”
Osnovna ideja koju ovdje nalazimo je nužnost posrednika. Ljudi u njihovim religioznim tradicijama često ili ignorišu postojanje Boga ili stvore religiozni način života i ljudskog postignuća da „podmite” Boga, ili pretpostavljaju da neko može ući u zajedništvo sa Bogom nekim mističnim iskustvom koje ignoriše Božiju svetost. U svim ovim pokušajima da uđu u odnos s Bogom, prve dvije propozicije se ignorišu. Bogu ne trebaju čovječije ponosne religiozne aktivnosti, niti će se on ujediniti kroz mistično iskustvo sa drskim, grešnim ljudima. Bog koji prihvata takve nije sveti bog.
Međutim, ako Bog je istinski skriven kao što je istina prema posmatranju i iskustvu, onda je nemoguće za ljude da ga pronađu traganjem. Bog mora doći čovjeku (da bi ga ovaj spoznao), ali Bog nema osnovni razlog za Utjelovljenje (Bog nije obavezan da to učini). Čovjek u svojoj grešnosti i grijehu ne može ući u prisutnost svetog Boga.
Na nužnost posrednika ukazao je Soren Kierkegaard u svojoj knjižici Philosophical Fragments (Filozofski fragmenti, op.p.). Ispričao je priču o kralju koji se zaljubio u poniznu djevojku. On je bio moćni kralj; svaka nacija se bojala njegovog gnjeva. Ali kralj je bio uznemiren, kao i svi muškarci, kada je došlo do toga da nađe pravu djevojku da bude njegova žena. Misao koja je zaokupila njegov kraljevski um bila je ova: Da li bi ona mogla da skupi dovoljno pouzdanja i nikada se ne sjeti toga šta kralj želi, samo da zaboravi da je on kralj a ona ponizna djevojka? Kralj je bio uznemiren da ona ne bi razmišljala o ovome i dopustila da joj to ukrade njenu sreću. Kada bi brak bio nejednak, ljepota njihove ljubavi bi se izgubila.
Nekolicina alternativa bi se mogle predložiti kralju. Prvo, on bi mogao uzdići djevojku na svoj nivo i zaboraviti nejednakost. Ali uvijek bi postojala mogućnost da u djevojkino srce dođe misao da je nakon svega ona ipak pučanka a on kralj. Takav brak bi se mogao potvrditi, ali se ljubav nikada ne bi sačuvala na temelju jednakosti.
Drugo, kao alternativa, da li bi neko trebao predložiti da se kralj njoj otkrije u svem svom veličanstvu, raskoši, i slavi - i onda, ona bi se poklonila i obožavala ga i bila ponizna zbog činjenice da joj je tako velika naklonost darovana. Na ovo bi kralj bez sumnje zahtijevao da se osoba koja je ovo predložila pogubi zbog velike izdaje protiv njegove ljubljene. Kralj ne bi mogao ući u ovakav odnos. Takva je bila kraljevska dilema. (Danas ima toliko mnogo religijskih kultura u kojima se ljudi forsiraju u podložnost. Takvo prisilno obožavanje je uvreda biću koje se obožava).
Rješenje dolazi u trećoj alternativi. Kralj bi trebao da siđe i time odustane od svog prijestolja i postane pučanin da bi djevojku volio kao jednak njoj.
Kierkegaard primjenjuje ovu priču u odnosu Boga sa čovjekom. Bog je mogao uzdići čovjeka u svoju prisutnost i preobraziti ga da ispuni njegov život radošću za vječnost. Ali, kralj, znajući ljudsko srce, ne bi ovo podržao, jer bi to samo završilo u samo-obmani. Na ovo Soren Kierkegaard kaže: „Niko nije tako užasno prevaren kao onaj koji u to ne sumnja.”16 S druge strane, Bog je mogao ostvariti obožavanje od čovjeka, „i prouzrokovati da on zaboravi sebe tokom božanskog ukazanja.”17 Takva procedura ne bi zadovoljila čovjeka, niti bi zadovoljila kralja, „koji ne želi svoje vlastito veličanje nego djevojkino.” Ovo je nemoguća alternativa zbog Božije svetosti.
Što se tiče ovoga, Soren Kierkegaard je rekao: „Jednom je živio narod koji je imao duboko razumijevanje božanskog. Ovaj narod je mislio da niko ne može vidjeti Boga i ostati na životu – Ko shvaća ovu kontradikciju tuge: ne otkriti se znači smrt ljubavi, otkriti se znači smrt ljubljene!”18 Božija svetost otkrivena grešnom čovjeku bi značila njegovu propast. Iz toga razloga je Bog skriven.
Treća alternativa za izmirenje ili savez između Boga i čovjeka je ista kao i za kralja. „Pošto smo otkrili da se savez ne može ostvariti uzdizanjem, mora se pokušati silaženjem… Da bi se savez ostvario, Bog stoga mora postati jednak tome nekom i na taj način će se on pojaviti u životima najponiznijih, ali najponizniji je onaj koji mora služiti drugima pa će se stoga Bog pojaviti u obliku sluge.”19
U Isusu mi imamo Boga-čovjeka koji je hodao obalom Galileje, liječio bolesne, dizao mrtve, propovijedao radosnu vijest Kraljevstva Božijeg, i na kraju digao sebe iz mrtvih.
I Kierkegaard i Pascal podržavaju ovu ideju da samo kršćanstvo nudi posrednika. Gautama, Konfucije, Muhammed,20 i drugi nisu dali nikakve tvrdnje da su bilo šta više nego ljudi sa religijskim uvidom.
Prije nego damo zaključak ovom poglavlju, treba da se da referenca za judaizam, kršćanstvo i islam. Judaizam se treba smatrati „istinitom religijom” samo dotle dokle on ide, ili dokle je istinit samom sebi. Posljednji starozavjetni prorok se pojavio u Ivanu Krstitelju koji je pozivao Izrael da donese odluku. Stari zavjet se završava sa Ivanom Krstiteljem. Stari zavjet govori o dolasku Mesije, sa mnogim referencama počevši od Postanka, Ponovljenog zakona, i mnogim referencama u proročkim knjigama. Izaija daje veoma živopisne slike o budućem kralju. Djevica će roditi a dijete će se zvati Emanuel. (7:14) Izaija 9:5-6 opisuje: „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad Vojskama.”
Izaija 11 daje obećavajuću budućnost Davidovom kraljevstvu kao što mladica izbija iz panja. „Na njemu će duh Jahvin počivat', duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.” (11:2) Mihej 5:2 govori o rodnom domu dolazećeg Izraleskog vladara – Betlehemu. Jeremija povećava nadu posebno kada kraljevstvo pada u njegovo vrijeme. On objavljuje Božije obećanje: „Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji.” (23:5) Kasnije Bog kaže da će on slomiti jaram koji ih drži u ropstvu i da oni više neće služiti tuđinu, „već će služiti Jahvi, Bogu svojemu, i Davidu, kralju svome, koga ću im podići.” (30:9)
Ezekiel obećava budućnost nakon njihove trenutne osude u kojoj Bog kaže: „Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svoga Davida: on će ih sam pasti i bit će im pastir.” (34:23) Postoji još jedan broj odlomaka u Izaiji koji su pisani u drugačijem motivu a fokusiraju se na slugu Jahvinog. Najistaknutiji odlomak je Izaija 52:13-53:12 u kojem se govori o sluzi koji pati.
Postoje mnogi drugi odlomci u izraelskoj pozadini u Isusovo vrijeme u kojima su nade za Mesiju bile očigledne. Mesija se nije pojavio iz zraka bez ikakve osnove. Rani Isusovi učenici su u njemu vidjeli ispunjenje ovih obećanja.
Prorok Ivan Krstitelj je objavio da je Isus ispunjenje drevnih proroštava. Upitno je da li se judaizam može smatrati nastavkom starozavjetne religije, posebno pošto je autoritativni uticaj Talmuda oblikovao post-biblijski religiozni život. Talmud otjelovljuje način razmišljanja kojeg je Isus kritikovao a to je da je oralna tradicija zamijenila pisanu Toru.
Islam posjeduje specifičan problem s obzirom na kršćanstvo i na pitanje da je konačni nasljednik judaizma i kršćanstva. Islam tvrdi da on stoji u nizu proroka i biblijskog otkrivenja judaizma i kršćanstva. Ali da li je to tako? Možemo li izjednačiti Allaha sa Jahvom Starog zavjeta? Muslimani daju ovu tvrdnju. Ali razmotrite sljedeće.
Prvo, ko je Allah? Kada je Muhammed propovijedao ljudima u Meki, on nije predstavio novog boga, nego je proklamirao da je jedan od njihovih mnogih bogova, Allah, najveći i jedini bog. Ljudi u Mekki nisu optužili Muhammeda da propovijeda o drugačijem bogu od onog kojeg su oni znali. On je zahtijevao da oni vjeruju u jednog boga, ne mnoge kako je ranije bilo prihvaćeno. Još uvijek postoji neizmirena polemika u tome da postoje mislioci koji govore o Allahu kao bogu mjeseca pošto je predstavljen simbolom polumjeseca, koji je simbol islama. Polumjesec se nalazi na džamijama i minaretima, nalazimo ga na zastavama islamskih nacija i mjesec Ramazana počinje i završava pojavom polu-mjeseca na nebu. Samo će vrijeme reći kako će se ova polemika odigrati.
Drugo, Muslimani tvrde da su Jevreji i kršćani izmijenili Stari i Novi zavjet da bi osujetili tvrdnju muslimana da je o njemu prorokovano u Bibliji. Ovo je nevjerovatno! Postoje mnogi manuskripti koji prethode Muhammedovom vremenu. Codex Vaticanus, Codex Sinaiticus, i drugi datiraju prije Muhammedovog rođenja. Postoje i druge verzije koje su postojale prije nastanka islama, npr. sirijska, staro-sirijska, armenijska, etiopijska, Pešita i Vulgata na latinskom. Varljivo je da muslimani raspravljaju da je Pismo izmijenjeno od strane Jevreja i kršćana.21
Interesantno je da je Muhammed smatrao Pismo kao pouzdano nasuprot kasnijim muslimanskim piscima. Muhammed je pitao Jevreje da provjere Stari zavjet i vide da li je njegovo ime spomenuto tamo. Kur’an kaže o Isusu: „I poučiće ga pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu”22 Ako su Kur’an i Muhammed smatrali Bibliju pouzdanom, onda muslimani imaju problem. Ako je Kur’an o ovome upravu, onda je i Biblija upravu također. Ako je Biblija ispravna, muslimanska teologija ne može biti u skladu sa Biblijom.
Treće, karakter Muhammeda je drugačiji od bilo kojeg proroka u Bibliji. Mnoge od njegovih tvrdnji za objavu su takve da idu u njegovu korist. Muhammedova tvrdnja da muslimani mogu imati samo četiri žene dok on može imati bilo koju ženu koju želi je „samo-posluživanje”. Muhammed nije mogao podnijeti podsmijeh i zbog toga je dao da se pogubi jedna žena iz Mekke koja je napisala satiričnu poeziju protiv njega. Zapovijed da se ubiju nevjernici, oni koji odbijaju njega, čini Muhammeda čovjekom rata, ne mira – Muhammed je vodio svoje snage u oko 18 bitaka a planirao je oko 38 drugih. Istorija islama koja počinje sa Muhammedom je istorija rata, osvajanja, pohlepe i tiranije. Islam ne dopušta slobodu religijskog iskaza; ne razumije ili ne priznaje da prisilno obožavanje, prinudno obožavanje, nije obožavanje uopšte. Prisilno obožavanje bi samo udovoljilo đavolu, ne Jahvi.
Mi ne možemo zaključiti da je bog islama isti kao Jahve Starog zavjeta koji se utjelovljuje u Isusu iz Nazareta da otkupi čovječanstvo. Ova konačnost u Kristu eliminiše dolazak bilo kojeg drugog proroka kao što je Muhammed. Poslanica Hebrejima govori sa konačnosti o Božijoj posljednjoj riječi, njegovoj najvišoj riječi, koja dolazi u njegovom Sinu. Islam se stoga ne može smatrati kao produžetak, kulminacija ili dopuna judeo-kršćanske tradicije. Iako postoje proroci koji se spominju u Novom zavjetu, svi oni su se slagali sa kršćanskim Evanđeljem i nisu tražili da istisnu otkrivenje Novog zavjeta ili tvrde drugačije otkrivenje. (Mt. 23:34; Djela 11:27-29; 13:2-3; 15:32;21:9-11; 1 Kor. 12:28-29; Ef. 2:20; 3:5;4:11, na primjer)
Jedinstvenost Krista
Slijedeći liniju Pascalovog argumenta, može se zaključiti da samo kršćanstvo daje najbolji odgovor na ova tri pitanja: Zašto je Bog skriven? Zašto je čovjek u bijedi? Kako čovjek može znati Boga? Ako možemo reći da je Isus Krist posrednik, onda postoje neke stvari o njemu koje su važne. U ovom je on bio jedinstven kao osnivač, za razliku od drugih osnivača.23
Utjelovljenje je nužno za djelo otkupljenja. Ljudsko iskustvo pokazuje, ako se gleda iskreno, da je čovjek nesposoban da otkupi sam sebe. Bilo šta manje od Boga kao Otkupitelja znači ismijavati ovu ideju. P. T. Forsyth je jednom rekao, ističući mjesto Utjelovljenja: „Polu-bog ne može otkupiti ono što je trebalo cijelom Bogu da stvori.” Nigdje u drugim živim religijama svijeta nema tvrdnje od strane osnivača da je on bio Sin Božji u samom značenju te riječi. Ova tvrdnja ostaje samo pri Isusu Kristu.
Ponekad se raspravlja da je kršćanska vjera jedinstvena u odnosu na Isusove uzvišene izjave. Ovo ne dokazuje ništa. Claude Montefiore, jevrejski učenjak, je pokazao da je Isus malo toga rekao što je bilo novo ili drugačije od misli judaizma, ali on je govorio sa autoritetom za razliku od rabina koji su citirali tradicije. Jedina stvar koju je pronašao da je bila prilično svojstvena je bila slika Božanskog Pastira koji ide u divljinu da traži izgubljenu ovcu. Ovo je samo jedan dio istine o jedinstvenosti kršćanske vjere. Jedinstvenost Isusa nije u onome šta je on rekao nego u onome ko je on bio, šta je radio i gdje je otišao. Osnivači svjetskih religija su predložili načine samo-oslobođenja, samo-zadovoljenja, i samo-svijesti. Isus Krist je, s druge strane, učinio za čovjeka nešto što čovjek nije mogao uraditi za sebe. Iz tog razloga postoji Evanđelje, dobra vijest, i to je vijest o nečemu što se dogodilo u Jeruzalemu u datom vremenu u istoriji. Događaj koji se desio bio je otkupljenje čovjeka u osobi Isusa Krista. Njegov život, smrt i uskrsnuće su otkupiteljski događaji. On sam je dao svoj život kao žrtvu pomirnicu za otuđeno čovječanstvo. Niti jedan drugi osnivač religije nije dao svoj život za čovječanstvo, za tebe i za mene.
Postoji samo jedna izjava koja se mora dati vezano za sve osnivače živih religija: oni su umrli i pokopani su! Priča njihovih života završava tamo. Ta riječ vezano za Krista je drugačija. On je izašao iz groba, uskrsnuo i uzišao Ocu. Bez uskrsnuća, mogli bismo samo zaključiti da je Isus bio veliki učitelj, možda drugi Mojsije, ali sa uskrsnućem on je objavio da je Sin Božiji. Na ovo Barth je rekao:
„Znanje koje su apostoli stekli na osnovu Kristovog uskrsnuća, čiji je zaključak bilo Kristovo uznesenje, je u suštini ovo osnovno znanje da izmirenje koje se desilo u Isusu Kristu nije neka uzgredna priča, nego da u ovom djelu Božije milosti mi moramo da radimo sa riječju Božije svemogućnosti, da ovdje djeluje konačna i vrhovna stvar, iza koje ne postoji druga stvarnost.”24
Dok je očigledno da neko ne može postati kršćanin na čisto razumnoj osnovi, sama kršćanska vjera daje adekvatne odgovore na pitanja uma vezano za činjenice opažanja i postojanja. Osnivač kršćanske vjere posjeduje jedinstvenost koja se ne može kopirati i kojoj se ne može konkurirati u osnivačima drugih religija. Zaključujemo sa Pascalom da „spoznaja Boga bez spoznaje o čovječijoj bijedi prouzrokuje ponos. Spoznaja čovječije bijede bez spoznaje o Bogu prouzrokuje očaj. Spoznaja o Isusu Kristu sadrži sredinu, jer u Njemu mi nalazimo i Boga i (odgovore na) našu bijedu.” (Pensées 526)
Pascalov tok misli ističe važnost originalnog uvida o osnivaču religije. Talmudski judaizam je toliko legalističan da je teško prepoznati njegov odnos sa Torom. Budizam je podijeljen na dvije velike divizije sa mnogo pod-divizija, a Mahayana budizam ima malo toga u odnosu na jednostavnost Gautaminog uvida. U kršćanskoj tradiciji koncept razvoja u katoličkoj tradiciji se čini daleko od rane crkve kako je opisana u Novom zavjetu. Kada pojedinci i pokreti odstupaju od uzorka kakav je postavljen u Pismima, oni stoje pod osudom Osnivača, Isusa Krista. Ne postoji opravdanje za razvoj daleko od osobe Isusa Krista.
Ekskluzivnost Evanđelja
Pascalovi prijedlozi mogu voditi do zaključka da samo kršćanska vjera daje najbolje odgovore na primjetno iskustvo čovjeka. U isto vrijeme, Novi zavjet je napisan na tezi da se desilo krajnje otkrivenje Boga. Suprotno judaizmu i Starom zavjetu, otkrivenje Boga u njegovom Sinu se objavljuje kao najveći izražaj Njega čovjeku (Hebrejima 1:1-3). Isus Krist je rekao da je on bolji posrednik saveza od Mojsija (Heb. 9:15), bolji veliki svećenik od Melkisedeka (Heb. 7:1-28), i bolja žrtva od one koju prinosi levitsko svećenstvo (Heb. 8-9). Ove reference ukazuju na završetak ili ispunjenje judaizma.
U Pavlovom propovijedanju Atenjanima, on je objavio Stvoritelja koji je bio nepoznat Bog među neznabošcima. Svi drugi prikazi u zlatu, srebru i kamenu su tu zbog čovječijeg pokvarenog načina razmišljanja. (Djela 17:29). Petrovo propovijedanje u Jeruzalemu bilo je u namjeri da „nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4:12) Pogled Novog zavjeta je identičan u ekskluzivnosti sa pogledom Izaije proroka (45:21-22): „Objavite, iznesite svoje dokaze, svjetujte se zajedno: tko je to od davnine navijestio i od tada prorekao? Nisam li ja, Jahve? Nema drugoga boga do mene; Boga pravednog i Spasitelja osim mene nema. Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!”
Ne samo da postoji ekskluzivni pogled izražen u Novom zavjetu, nego su i druge religije „forme” koje se odriču sile pobožnosti. (2 Tim. 3:5) Tvorci novih religija ili religioznih koncepata koji su drugačiji od apostolskog evanđelja se porede sa rak ranom koja izjeda istinito tijelo (2 Tim. 2:17). U 1 Timoteju 4:1-2 je prorečeno o sljedbenicima takvih „đavolskih nauka”. Sve što je u suprotnosti sa Kristom je prokletstvo. (Kol. 2:8; Gal. 1:8)
Veoma je očigledno da kršćanstvo ne čini ekskluzivne tvrdnje o tome da je ono jedini ispravni put poznavanja Boga. Nekome se to ne može svidjeti ili se složiti s tim, ali tvrdnja je tamo. Čovjeku kršćanske vjere se to možda ne svidi, ali on nije slobodan da to promijeni zbog sentimentalnosti. Nama se možda ponekad ne sviđa zakon gravitacije, ali postoje određene činjenice koje ne možemo promijeniti po prirodi univerzuma.
Sa ekskluzivnim stavom s jedne strane i različitim religioznim svjetonazorima s druge strane, šta se može reći na to sve? Možemo li zaključiti sa Schleiermacherom da postoji „srž religije” koji je zajednički svim religijama i koji se manifestuje u različitim formama? Ili je Brunner u pravu kada kaže: „Nemoguće je biti kršćanin – u smislu Novog zavjeta – i u isto vrijeme prihvatiti pogled da postoji univerzalna ‘srž religije’ od koje kršćanstvo ima udio koji prevladava. Kršćansko otkrivenje i ove ‘relativne’ teorije religije su uzajamno isključivi.”25
Fusnote
1 Ako se treba raspravljati da li je Pascalov pristup predrasudan zato što je on pripadao kršćanskoj tradiciji, onda treba da se podsjetimo da ovi principi nisu proizvod kršćanske vjere. Da li su ovi principi istiniti ili pogrešni ne zavisi o tome da li su kršćanski ili ne. Oni se bave činjenicama o kojima se može razgovarati u kontekstu bilo koje religije. Ovo su pitanja koja su zajednička svim ljudima i koja se mogu verifikovati iz iskustva svih ljudi.
2 Pascal, Pensees (Misli, op. p.), str. 191.
3 Van Harvey, Handbook of Theological Terms (Priručnik teoloških izraza, op.p.) (New York: The Macmillan Co., 1964), str. 173.
4 Da bi se tvrdila takva radikalna alternativa, mora se napraviti referenca na „dokaze” za postojanje Boga. Spoznaja koju neko može dobiti u argumetnima je spoznaja koja je većim dijelom bazirana na „efektima” ili Božjim djelima. To nije vrsta spoznaje koja će dati smjernice za život niti čak nagovijestiti da Bog može voljeti ili otkupiti čovjeka. Pregled tradicionalnih dokaza za postojanje Boga može se naći na http://www.emporia.edu/socsci/philos/chp17.htm.
5 The Christian Message in a Non-Christian World (Kršćanska poruka u ne-kršćanskom svijetu, op.p.), str. 162.
6 Avatar hinduizma se sasvim razlikuje od kršćanskog utjelovljena, jer utjelovljenje znači da je Bog prisvojio istinsko ljudsko tijelo. Avatar je „mitološka personifikacija boga koji je začet iz praktičnog razloga, dok je stvarno božanstvo čista bit bez svojstava i bez djelovanja.” (Ibid., str. 370-71).
7 Lionel Giles, The Sayings of Confucius (Kazivanja Konfucija, op.p.) (London: John Murray, 1917), str. 94.
8 Edward J. Jurji, The Christian Interpretation of Religion (Kršćanska interpretacija religije op.p) (New York: The Macmillan Co., 1952), str. 183.
9 Kraemer, Why Christianity of All Religions?(Zašto kršćanstvo od svih religija? op.p.), str. 105.
10 Obratite pažnju na Jurjijev komentar na islam, koji ignoriše ideju otkupitelja „velikim dijelom zato što islam nije znao ništa o iskonskom grijehu i njegovi osnivači i tumači nisu bili svjesni problema zla i izbjegli su potrebu duše za oproštenjem, ličnim Spasiteljem i molitvom kao značajnim odnosom sa Vječnim Bogom.” (op. cit., str. 256).
11 Emil Brunner, The Christian Doctrine of the Church, Faith and the Consummation (Kršćanska doktrina Crkve, vjere i ispunjenja, op.p.), trans. David Cairns and T. H. L. Parker (Philadelphia: Westminster Press, 1962), str. 7.
12 Ibid., str. 200.
13 The Christian Message in a Non-Christian World (Kršćanska poruka u ne-kršćanskom svijetu, op.p.), str. 172.
14 Ibid., str. 172.
15 Why Christianity of All Religions?(Zašto kršćanstvo od svih religija? op.p.), str. 94.
16 Philosophical Fragments (Filozofski fragmenti, op.p.) str. 22.
17 Ibid., str. 22.
18 Ibid., str. 23.
19 Ibid., str. 24.
20 „Islamska doktrina o Bogu ne zna ništa o Posredniku, i Kur’anska kristologija iako daje počast Isusu kao čovjeku i poslaniku Božijem, i kao Riječi i Duhu Allahovom, odriče se ipak Utjelovljenja i potom prikazuje Božiju otkupljujuću svrhu nevažećom. Zaista, ovdje se razilaze putevi islama i kršćanstva.”(Jurji, op. cit., str. 247).
21 Cf. Abdiyah Akbar Abdul-Haqq, Sharing your Faith with a Muslim (Kako podijeliti svoju vjeru sa muslimanom op.p), Minneapolis: Bethany Fellowship, 1980, str. 50-66.
22 Sura 3:48, u prijevodu Besima Korkuta
23 Jedinstvenost nije nužno argumenat za istinitost. Sve religije su jedinstvene. Međutim, osnivači drugih religija imaju više zajedničkog jedan s drugim nego sa Isusom.
24 Op. cit., str. 126.
25 Revelation and Reason (Otkrivenje i Razum, op. p.), str. 220.
Source/Izvor: Dallas Roark, Is there are true religion?
Answering Islam Home Page