Poznavati Boga lično

Kršćanska poruka Muslimanima  

John Gilchrist

Uvod: Istinska vjera ili formalni monoteizam?

Kršćani i muslimani imaju mnogo toga zajedničkog. Vjeruju u jednog Boga, klanjaju mu se u svetim hramovima (crkvama i džamijama), imaju slične godišnje religijske svetkovine (Božić, Veliki petak i Uskrs za kršćane, Ramayanski Bajram, Kurban Bajram, Lejletul-Miradž i Lejtetul-Kadr za muslimane), i određeni dan u sedmici za veliko okupljanje radi zajedničkog bogoštovlja (nedjelja, odnosno, petak). Obje religije izvana djeluju vrlo slično. Bogoštovlja znaju biti jako formalna i ponavljati se. Naročito muslimanski namaz koristi iste obrasce iz dana u dan, iz godine u godinu, iz dekade u dekadu, bez varijacija. Ezan, poziv na molitvu, se nikad ne mijenja. Hodočašće hadždž  ima isti niz religijskih obreda koji se odvijaju bez promjena već 14 stoljeća. Mnoge kršćanske crkve nisu ništa drugačije. Katolički i pravoslavni sveštenici izgovaraju iste napisane molitve iz sedmice u sedmicu, kao što čine  i muslimanski imami.

Prije nekoliko godina jedna muslimanka mi je rekla: „Svaki put kada odem na groblje, pogledam sve muslimanske nišane s jedne strane i kršćanske grobove sa druge, pa se pitam 'U čemu je razlika?'“. Pa, ako tražite žive među mrtvima, teško da ćete ikoga naći. Ni u judaizmu nije ništa drugačije. Sve tri monoteističke religije su, od svojih religijskih sistema, napravile institucije, idu ukrug i vraćaju se uvijek istim rutinama, praznicima i svetim danima, a sve to bazirano je na vanjskoj usaglašenosti i formalnom klanjanju.  Neki muslimanski obrtnik u Jerusalemu jednom je rekao: „U Jerusalemu postoje samo tri velika obrtništva. Jedno sakuplja novac petkom, drugo subotom, a treće nedjeljom.“ (Citat je iz emisije na Discovery kanalu „Jerusalem: Nebeski grad“). 

Formalno jednobožje. Da li je to zaista ono što Bog želi? Ropsko izvršavanje obreda koji se ponavljaju do kraja života? Navod iz Biblije govori koliko to može biti jednolično i krajnje beznačajno. Naglasit ću ključne riječi kako bih istakao poentu: „Svaki svećenik služi svaki dan i prinosi mnogo puta iste žrtve koje nikad ne mogu otkloniti grijeha“ (Hebrejima 10:11).  Ironija je očigledna kada uporedimo sva ta ponavljanja sa nemogućnošću da se njima išta postigne: svaki – svaki dan – mnogo puta – iste – a ipak nikad ne koriste!

Islam stavlja veliki naglasak na formalno služenje koje se ponavlja. Nema mjesta za spontanu molitvu ili klanjanje tokom ijednog rekata. Pravi musliman neće samo pustiti bradu, nego će je održavati iste dužine kako bi slijedio Muhammedov sunnet. Posebna kapa  mora biti na glavi za vrijeme molitve u džamiji. Cipele se moraju izuti. Uvijek na isti način i na vrijeme, istim poktretima, treba uzimati abdest, iz poslušnosti naredbama Kur'ana: „Lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka“ (Sura 5:6). Svako saginjanje (ruku) i klečanje (sedžda) treba obavljati u skladu sa drugim prisutnim vjernicima istovremeno, na isti način, u svako dato vrijeme, svakodnevno. Tokom posljednjeg sjedenja predaje se „Selam“ koji se izgovara dok svaki od vjernika šalje pozdrave na lijevu i desnu stranu od sebe. Tokom ceremonije, niti jednog momenta nije dozvoljena ikakva slobodna interpretacija. 

Islam tvrdi da se sve jednostavno temelji na originalnoj religiji potčinjavanja Bogu, koju su svi prethodni poslanici slijedili i odredili. U Kur'anu se kaže da je to nastalo samo kao tasdiq,  „potvrđivanje“ prijašnjih objava (Sura 10:37), a ne kao novi oblik religije. Ako je tako, onda je istinska Božija religija oduvijek morala biti fokusirana na formalno, učestalo potčinjavanje, posvećenost sluge Gospodaru kojeg niti je moguće lično poznavati niti voljeti takvog kakav u biti jeste.

Iz ugla Biblije sasvim je drugačije. Ona Božiju religiju ne posmatra kao nešto što je uvijek isto, jednostavno podudaranje tačno određenih obrazaca služenja koja se nikad nisu mijenjala niti će se mijenjati. Dok opisuje historiju Božijeg zajedništva  s njegovim narodom, što se Bog više približava svojima, Biblija oslikava sve veći napredak i razvoj tog zajedništva, a završava slavnim vrhuncem kada on preuzme inicijativu da otkupi svoj narod, te ga pozove u živo i lično zajedništvo s njim. Ne kao sluge, sputane i ograničene na izvršavanje Božijih naredbi, već kao djecu rođenu od njegovog Svetog Duha, kojima su grijesi oprošteni i koji su odabrani za vječnu slavu. Pridruži mi se u ovoj avanturi dok budemo otkrivali kršćansku poruku upućenu muslimanima. 

Kajin i Abel: Jedina prihvatljiva žrtva

Na zemlji postoji mnoštvo religija. Tu spadaju: judaizam čiji je osnivač Mojsije, kršćanstvo koje utemeljio Isus, Muhammedov islam, budizam od Gautama Buddha, i mnoge druge religije poput hinduizma, čiji osnivači nisu poznati. Međutim, gledano iz perspektive neba, postoje samo tri. Prva je ateizam. To je obožavanje svega drugog sem Boga; obožavanje stvorenja, a ne njegova Stvoritelja. Bilo da se radi o veličanju paganskih idola, duša predaka ili nekih drugih bića - nema razlike. Nebeskim anđelima to sve izgleda isto – klanjanje bilo kome drugom i bilo čemu sem pravom Bogu. Biblija opisuje ateiste sljedećim riječima: „jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i  'zamijeniše slavu' neraspadljivog Boga 'likom', obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova“ (Rimljanima 1:21-23). Definicija završava riječima: „oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove! Amen“ (Rimljanima 1:25).

Preostale dvije religije na zemlji, gledano iz perspektive neba, su najstarije dvije koje su ikada postojale. Osnovala su ih dva brata, i to na isti dan, i izvana djeluju vrlo slično. Braća su se zvala Kajin i Abel i bili su sinovi Adama i Eve. Na dan kad je na zemlji obavljen prvi religijski obred uopšte, oba su, i Kajin i Abel, prinijeli žrtvu Bogu. Kajin je bio ratar; onaj koji se bavio zemljoradnjom. Stoga je on donio dio poljskih plodova svog rada, te ih prinio Bogu. A Abel je bio pastir, pa je on donio drugačiji dar; mladu janjetinu iz svog stada i njihovo salo kao žrtvu. Izgledalo je kao da nema nikakve razlike između tih prinosa, ali Biblija kaže da „Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati“ (Postanak 4:4-5). Ono što je zatim uslijedilo je dobro poznato: Kajin se naljutio i skočio na Abela i ubio ga u polju.

Kur'an potvrđuje ovu priču: „I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednoga bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: 'Sigurno ću te ubiti!'“ (Sura 5:27). Nijedna od ovih knjiga ne navodi zbog čega je Kajinova žrtva bila odbijena. Međutim, Biblija nastavlja sa obajašnjenjem čime je Abel zadobio Božiju milost. Tu piše: „Vjerom prinese Abel Bogu bolju žrtvu nego Kajin i po njoj je dobio svjedočanstvo da je pravedan, kad Bog posvjedoči za njegove darove. Po njoj on mrtav još govori“ (Hebrejima 11:4). Ključna riječ ovdje je ona prva: vjerom je Abel zadobio Božiju milost.

Abelova žrtva ti govori šta je ta vjera značila. On je prinio prolivenu krv svojih jagnjadi. Abel je volio Boga, a bio je, također, i bolno svjestan da je, s vremena na vrijeme, znao biti hladan prema njemu, baš poput svoga brata Kajina. Znao je da je grijeh njegovih roditelja u Edenskom vrtu prenesen i na njega, te da nije imao ništa od plodova svog rada za ponuditi Bogu čime bi se iskupio za taj grijeh. Isto tako je znao da je Bog upozorio zmiju u Edenskom vrtu: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš mu raniti petu“ (Postanak 3:15). U ovoj jasnoj izjavi o tome kako će Bog jednog dana, od Evinih potomaka, podići Spasitelja koji će teško patiti da spasi čovječanstvo, a istovremeno će žestoko raniti zmiju i osloboditi Evino potomstvo od zmijine moći, bila je Abelova nada. Njegova žrtva je slala svoju vlastitu poruku: „Znam da sam grešan i da ti se ne mogu približiti nikakvom religioznošću, ali ti zato prinosim; vraćam nešto što je svakako tvoje, krv prolivenu klanjem, jer slutim da će te moje otkupljenje skupo koštati.“ Abel je bio prvi čovjek koji je Bogu ponudio svoju istinsku vjeru. Ovo je druga religija iz perspektive neba i jedino je ona prava. To je Abelova vjera.

Kajin, s druge strane, nije imao istinske ljubavi prema Bogu. Nije vjerovao da je i on sudionik grijeha svojih roditelja. Također je rekao Bogu da on nije ni čuvar svoga brata (Postanak 4:9). Abela je ubio hladnokrvno. A ipak je bio spreman priznati Boga za svog Stvoritelja, pa je stoga i on donio dar, što je predstavljalo običan gest; znak pažnje iz obilja njegovog prinosa. Bio je voljan povremeno se pokloniti Bogu, ali je svoj život smatrao lično svojim i uz to vjerovao kako zemlju može obrađivati za vlastiti interes. Pojavljivao se tu i tamo da pozdravi Boga, vjerovatno jednom sedmično ili jednom godišnje na dan proslave žetve, ali ne više. Kajin je osnivač formalnog monoteizma, što je klanjanje Bogu bez iskrene ljubavi prema njemu. Ovo je Kajinova religija, treća po redu religija, gledano iz perspektive neba, a smatra se potpuno pogrešnom. To je danas najraširenija religija na svijetu, a obuhvata svaki izraz formalnog monoteizma; judejskog, kršćanskog ili islamskog. Sam Bog je to sažeo ovim riječima: „Ovako govori Svemogući: 'Ovaj mi se narod približava samo svojim ustima i poštuje me samo svojim usnama, a srce mu je daleko od mene i njegov strah od mene samo je naučena ljudska zapovijed'“ (Izaija 29:13).   

Kajinova ljutnja je otkrila razliku između njega i njegovog brata. Da se je možda pobunio riječima: „Bio sam voljan svraćati više puta da ti se poklonim, jednom sedmično ako je potrebno. Zašto si u potpunosti odbacio moju prinesenu žrtvu?“ Božiji odgovor na to bi glasio: „Abel je prinio jednu jedincatu žrtvu, ali je ona predstavljala sveobuhvatno posvećenje čitavog njegovog života meni, pouzdavši se, pri tom, u mene za svoje spasenje. Jednog ću dana 'Jednim uistinu prinosom zasvagda usavršiti posvećene' (Hebrejima 10:14).“ 

Abelova vjera je jedina istinska religija koju je svijet ikada poznavao i koju će ikada poznavati. To je živa vjera nasuprot suhoparnom i izvanjskom pridržavanju pravila. Ona ne nudi Bogu ništa svoje, već se u Boga pouzdaje u potpunosti za svoje spasenje. Ne gleda na vanjski izgled pitajući šta sam ja? - musliman, jevrej ili kršćanin prepoznatljiv po svojoj odjeći, bradi, kapi, odori... dok jednom sedmično prisustvujem bogoslužju itd., iskazujem svoju pripadnost određenoj religiji? Ne, već postavlja suštinsko pitanje ko sam ja? - koliko ja, u dubini svoje duše, volim Boga i koliko sam voljan slijediti njegovu savršenu iskrenost, čistotu, ljubav i pravednost? Kada svučem svoju religijsku uniformu, obrijem bradu i odložim svoju svećeničku odoru, šta preostaje? Šta posjedujem unutar sebe što bi me približilo Bogu? Na svijetu postoji samo jedna istinska religija – to je ljudska vjera kao reakcija na Božiju vjernost, tema koju ćemo istraživati u nastavku. 

Abraham: Otac vjernih

Svi muslimani poštuju Ibrahima alejhis-selama. Smatraju ga jednim od najvećih Božijih poslanika. Kršćani, isto tako, gledaju na njega kao na prototip istinskog vjernika i oca vjernih. On je nastavio istinsku vjeru, Abelovu vjeru, i istinski kršćani za sebe govore da su „oni koji imaju vjeru Abrahama, koji je otac svih nas“ (Rimljanima 4:16).   Kur'an također govori o millata abikum Ibrahim - „vjeri pretka našeg Ibrahima“ (Sura 22:78). Ali, zbog čega je Abraham poznat po svojoj vjeri, a ne po religioznom potčinjavanju Bogu?  

Ibrahimov Millah je, po Kur'anu, ništa više do potpuna poslušnost Allahovoj volji. Piše da je on bio jedan od muslimana; „poslušni“  (Sura 3:67), i tvrdi da „kada mu je Gospodar njegov rekao: 'Budi poslušan!', - on je odgovorio: 'Ja sam poslušan Gospodaru svjetova '“ (Sura 2:131). Riječ za tu zapovijed „budi poslušan“ u tekstu je Aslim!, a njegov odgovor – aslamtu - „Ja sam poslušan“. Sve tri riječi potiču od istog korijena kao i islam i musliman. Međutim, ovo ne predstavlja istinsku vjeru. To je upravo neshvatljiva pokornost Božijoj volji. To ne podrazumijeva poslanikovu vjeru u Božiju vjernost.

Biblija pokazuje da je Bog Abrahama pozvao u odnos sa njim koji je mnogo prisniji od pukog potčinjavanja njegovoj volji. Taj odnos započinje jednostavnim Božijim obećanjem Abrahamu kada se ovaj požalio kako nema potomka za nasljednika: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti ... toliko će biti tvoje potomstvo“ (Postanak 15:5). Ono što je potom uslijedilo, napisano je isto tako jednostavno: „Abraham povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.“ (Postanak 15:6). Zvuči suviše lako – Abraham je uzeo Boga za riječ i, obzirom da mu je već vjerovao, postao je pravedan u Božijim očima. Nije se morao moliti po nekoliko puta dnevno, postiti mjesecima, ići na hodočašća niti davati ogromne sume novca siromašnima ne bi li time zadobio Božije odobravanje. Jednostavno je povjerovao datom obećanju i smjesta bio promaknut dotle da je čak koračao s Bogom.

Međutim, njegova vjera je kasnije često morala bivati testirana. Mnogo je godina prošlo bez ikakvih dešavanja. Njegova supruga Sara, koja nikada nije mogla imati djecu, a uz to je, iz godine u godinu i starila, rekla mu je da napravi potomka sa njenom sluškinjom Hagarom (Postanak 16:2). Kada je rođen Jišmael, Abraham je bio ubijeđen da je on taj nasljednik koji mu je obećan. Ali, poslije 13 godina, kada je Abraham napunio 99 godina, a njegova žena Sara skoro 90, i još uvijek bila nerotkinja, Bog mu je rekao: „Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje razviti;  kraljevi će narodima od nje poteći“ (Postanak 17:16). Abraham se prvo nasmijao na takve izglede za budućnost, a potom mu je sinulo da Jišmael očigledno nije bio ono obećano dijete. Onda je zavapio Bogu: „O, da bi samo Jišmael živio pred tobom!“, ali Bog je odgovorio: „Ne, Sara, žena tvoja, rodit će ti sina, i ti mu nadjeni ime Izak! S njim ću sklopiti vječni savez što će vrijediti i za njegove potomke“ (Postanak 17:18-19).

Kada se Izak konačno rodio, Sara je zahtijevala od Abrahama da otjera Hagaru i Jišmaela. Njemu je to bilo veoma teško, ali je Bog odobrio njenu želju istovremeno kazavši Abrahamu da će, i od ovog sina, isto tako podići veliki narod. Još jednom je Abraham bio strogo kušan dok je puštao da Bog Jišmaela odbija. U dobi od 14 godina, Jišmael je bio otjeran u pustinju.

Svaki put, kad bi Abraham pogledao novog dječaka, znao je sa sigurnošću da je on to dijete koje mu je bilo obećano. Radovao se unaprijed danu kada će Izak odrasti i, kako bi se ispunilo Božije obećanje, postati otac mnogim narodima. Međutim, kada je Izak napunio skoro isto godina kao i Jišmael kada je bio otjeran, Bog se Abrahamu ponovo obratio. „Abrahame!“ iznenada ga je pozvao (Postanak 22:1). Abraham se radosno odazvao očekujući da Bog, pošto je došlo to vrijeme, opiše način na koji će njegov sin postati blagoslov budućim generacijama. Umjesto toga Bog mu je rekao: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u pokrajinu Moriju, pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati!“ (Postanak 22.2). (Kur'an bilježi ovaj događaj ali nije imenovan niti ikako naznačen sin kojeg je trebalo žrtvovati – Sura 37:102. Ipak tvrdi da loza nubuwwah – poslaništva i kitab – spisi, polazi od Izakovog potomstva – Sura 29:27.)

Ovo je bilo znatno veće iskušenje za Abrahama. Kada je Jišmael počeo stasati u mladića, Bog je rekao Abrahamu da ga otjera, a sada, dok je Izak dostizao istu dob razvoja u svom životu, Bog mu je rekao da ga zakolje! To je predstavljalo najveći izazov ljudske ljubavi prema Bogu – da mu prinese svoga sina. Kad nije poštedio svoga sina, zasigurno bi mu dao i sve ostalo što je imao (Rimljanima 8:32). Ovo je bilo najviše što bi ijedan čovjek mogao prinijeti Bogu.

U svakom slučaju, Abraham se suočavao sa uveliko strožijim izazovom. Bog mu je bio obećao da će od Izaka dobiti potomaka koliko je zvijezda na nebu. Kako je moguće da ovo obećanje bude ispunjeno ako ga prinese kao žrtvu paljenicu?  Abraham je, najvjerovatnije, zamislio scenu: njegov sin biva kremiran i postaje pepeo, nakon što je žrtvovan, a kad vjetar puhne i raznese pepeo uokolo, on zamišlja sebe kako u očaju govori: „ode Božije obećanje u vjetar.“

Ipak, do ovog momenta, Abraham je daleko prevazišao obično potčinjavanje Božijoj volji bez postavljanja ikakvih pitanja. Kada je Bog jednom drugom prilikom, malo prije ovoga, zaprijetio da će uništiti gradove Sodomu i Gomoru zbog njihovih opačina, Abraham se usprotivio: „Zar ćeš zbilja i pravednoga pogubiti s bezbožnim? Može biti da u gradu ima pedeset pravednika. Zar ćeš ih zbilja uništiti ili zar radije nećeš poštedjeti mjesto zbog pedeset pravednika što su u njemu? Daleko neka je od tebe da tako što učiniš, i da zajedno s bezbožnim usmrtiš i pravednoga, i da bude pravedniku kao i bezbožniku! Daleko neka je to od tebe! Zar da sudac cijeloga svijeta ne sudi po pravdi?“ (Postanak 18:23-25). 

Kako se prorok mogao raspravljati sa Bogom i njegovim odlukama? Ovo nije pokazivalo poniznu potčinjenost. Ali Bog je to poštivao i obećao, na kraju, da neće uništiti gradove ako bi se makar deset pravednih ljudi moglo naći u njima. (Nije ih bilo, jedino su Lot i njegove dvije kćeri bili u mogućnosti spasiti se od uništenja.) 

Međutim, ima tu još štošta za primijetiti. Abraham je pozivao Boga da bude dosljedan samome sebi. Vjerujući da je Bog vjeran, stavio je sve svoje pouzdanje u Božiju vjernost. Zboga toga je reagovao kada je čuo nešto što je proturječilo toj vjernosti. „Svaka je riječ Božija čista istina“ potvrđuje Pismo (Izreke 30:5), a Abraham je dobio zapovijed da žrtvuje svog sina, te se našao u istoj dilemi. Kako bi Božije obećanje moglo biti ispunjeno ako bi on žrtvovao Izaka? Mogao je reći samom sebi: „Ne znam, ali nema veze. Bog mi je naredio da ga ubijem, pa ću to i učiniti. Jednostavno ću se podrediti njegovoj volji bez ikakva pitanja. Neispunjeno obećanje će, tako, biti njegov problem, a ne moj.“

Ipak, Abraham nije tako postupio. Znao je da mu je vjera, koja mu je obezbjedila pravednost u Božijim očima, bila naprosto odraz Božije vjernosti. Sunce isijava svjetlost, blještavu svjetlost. Mjesec ne može ništa više nego je samo slabo reflektovati, ali kada se nađe nasuprot Suncu, tada reflektuje tu svjetlost u punini. Izuzmemo li mjesec, sunčeva blistava svjetlost ostaje totalno nepromijenjena, ali ako izuzmemo Sunce, Mjesec više neće nikako sjati. Tako Bog isijava svoju vjernost poput Sunca koje isijava svjetlost, a Abrahamova vjera je bila kao mjesečina – naprosto refleksija Božije slavne vjernosti.

Ipak se Abraham još uvijek držao te vjere.  Poput Abela, još uvijek je praktikovao jedinu postojeću istinsku religiju na svijetu: istinsku vjeru te, kao i Abel, bio joj je privržen:  „Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: 'Po Izaku će ti se nazivati potomstvo!' - uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.“ (Hebrejima 11:17-19).

Bog je cijenio Abrahama, te mu vratio njegova sina. Položio je najteži ispit. Bio je spreman odreći se najvećeg blagoslova u svom životu i vratiti ga Bogu, svog jedinog pravog sina, i time je usavršio svoju vjeru pouzdajući se da će Bog, uprkos tome, ispuniti dato obećanje tako što će ga ponovo oživjeti. Abraham je, zbog tog čina, zadobio vrlo posebnu titulu. Nazvan je Božijim prijateljem.  Jošafat, judejski pravedni kralj, se molio Bogu mnogo stoljeća kasnije: „Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama“ (2 Ljetopisa 20:7). Bog lično se jedne prilike obratio Izraelskom narodu riječima: „Izraele ... potomče Abrahama, mojega  prijatelja“ (Izaija 41:8). Jakov, jedan od prvih Isusovih učenika, i njegov rođeni brat, također je pisao o Abrahamovoj vjeri dodavši: „I bi nazvan ' prijatelj Božji'“ (Jakov 2:23).

Kur'an potvrđuje ovu titulu : „A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja“ (Sura 4:125). Arapska riječ ovdje je khalilan, „prijatelj“, a Abraham je, shodno tome, u islamu oduvijek bio poznat kao khalilullah, „prijatelj Boga“. Ipak, o tituli Kur'an ne daje nikakvo objašnjenje.

Ali u Bibliji čitamo sve više o tome šta istinska vjera zaista znači. Bog želi imati živo zajedništvo sa svojim narodom. Žudi za tim daleko više nego za propisanom poslušnoću religioznim rutinama, obavljanju obreda i ponavljanjem napisanih molitvi u tačno određeno vrijeme itd. Ovo će biti znatno jasnije u nastavku. Za sada, pogledajmo simboliku po kojoj je Abraham prepoznatljiv – istinsku vjeru. Bog nije silom na njemu odražavao svoju pravednost očekujući reakciju u vidu savršene pravednosti i poslušnosti svakom Božijem zahtjevu. Bez obzira koliko religiozan, pobožan ili predan može biti bilo koji čovjek, on nije sposoban biti ravan Božijoj savršenoj pravednosti. Njegov grijeh će ga uvijek iznova vući dolje.

Bog je odlučio da projektuje svoju vjernost na Abrahama i bio je radostan kada je poslanik odreagovao saglasno svojom vjerom, usavršavajući je konačno kada mu je bilo zapovijeđeno da prinese svog sina kao žrtvu. Više ćemo o tome reći kad dođemo pred kraj, kao što smo već ranije spomenuli. Otkrit ćemo kako je Abrahamova vjera spremna na požrtvovanje bila samo sjena Božije ljubavi koja se tek trebala pokazati kao žrtvovanje. Pređimo, nakratko, na sljedećeg velikog vođu u historiji Izraela – Mojsija - i pogledajmo kako su Božiji planovi i ciljevi za njegov narod nastavili da se množe.

Mojsije: Čovjek koji je bio s Bogom licem u lice 

Proteklo je više od 400 godina prije nego što se Bog opet objavio direktno svom narodu. Nakon 40 godina napredovanja provedenih  u Egiptu kao princ, i još 40 godina u Sinajskoj pustinji kao bjegunac, Mojsije se iznenada našao licem u lice sa Bogom Izraela. Bog ga je pozvao da oslobodi narod od vladavine faraona, i nakon niza nevolja, koje su konačno slomile otpor Egipćana, Mojsije je proveo narod kroz tu istu pustinju na njihovom putu ka obećanoj zemlji, u Kanaan.  

Sada je potrebno opisati završni dio ove čuvene priče. Dakle, faraon je popustio tek kada je anđeo Božiji, za samo jednu noć, pobio prvorođence svih porodica u Egiptu. Jedino su bili pošteđeni Izraelci koji su poslušali Božiju riječ, te prinijeli pashalno žrtveno janje. Njima je Bog poručio da „uzmu snop izopa, zamoče ga u krv što je u zdjeli, pa poškrope krvlju iz zdjele nadvratnik i oba dovratnika“ (Izlazak 12:22), a dalje im je rečeno: „Držite to kao zakon što vrijedi za vas i za vašu djecu u vječna vremena“ (Izlazak 12:24).  Anđeo smrti će, zatim, zaobići  taj dom. Kako se odnos između Boga i njegovog naroda razvijao, tako je jačao ovaj jasno određeni običaj. Abel je bio prinio krv žrtvenog janjeta iz svog stada kao žrtvu pokajnicu, maglovito navješćujući  daleko veću žrtvu čije je prinošenje kasnije uslijedilo. Abraham je bio spreman prinijeti svog sina Izaka kao slično znamenje mnogo veće žrtve koju je trebalo još žrtvovati. A sada je izraelski narod trebao prolivenom krvlju svojih žrtvenh jagnjadi poškropiti štokove ulaznih vrata. Istinska vjera se počela očitovati. Nada sveg Božijeg naroda, koji se pouzdavao samo u njegovu milost, a ne u svoju religioznost, sve je više bila fokusirana na prolivenu krv pravog Božijeg Janjeta što je tek trebalo doći. Istinski vjernici razlikuju ovo, pa se pouzdaju u Božiju otkupljujuću milost koja je tek trebala biti obznanjena u potpunosti. 

Nedugo nakon izlaska iz Egipta, Bog je dao upute Mojsiju: „Idi k narodu i daj da se posveti danas i sutra! Neka opere svoje haljine i neka bude spreman prekosutra! Jer će prekosutra sići Gospodin na Sinajsku goru pred očima svega naroda“ (Izlazak 19:10-11). Trećeg dana narod zadrhta dok se Božija prisutnost manifestovala na gori. Tamo se Bog direktno objavio narodu i dao im Deset zapovijedi koje su ubuduće trebale predstavljati suštinu jevrejskog moralnog zakona. Bio je to poseban događaj koji je Bog bio pripremao stoljećima.

Mojsija nije posjetio anđeo–posrednik iz Raja. Sam Bog se približio ovom poslaniku i narodu, izražavajući pri tom svoju želju za prisnijim odnosom sa narodom Izraela u budućnosti. Kako  bi pokazao svoje prisustvo među njima, Bog je poručio Mojsiju da sagradi Kovčeg saveza i Pomirilište iznad njega, i rekao mu: „Tamo ću se ja s tobom sastajati i od Pomirilišta između dva kerubina što su na Kovčegu saveza saopšavati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima“  (Izlazak 25:22).

Narod je imao vidljiv dokaz da je Bog lično prisutan među njima. Svaki put kad bi Mojsije ušao u Sveti šator, kojeg je sagradio kao prebivalište u koje su smjestili Kovčeg, „spustio bi se stup od oblaka i ostajao na ulazu u Šator dok je Bog s Mojsijem razgovarao“ (Izlazak 33:9). Kada bi narod ugledao oblak, ustali bi i padali ničice. Priča završava: „A Bog je govorio s Mojsijem licem u lice, kao što neko razgovara sa svojim prijateljem“ (Izlazak 33:11). Mojsije je bio oduševljen što je Bog odlučio obraćati se tako direktno njemu i narodu kako bi pokazao svoje prisustvo među njima. Rekao je Bogu: „Ta po čemu će se spoznati da ja i tvoj narod uživamo tvoju naklonost ako ne po tome da ideš s nama, i da smo time odlikovani među svim narodima koji su na zemlji?“ (Izlazak 33:16).

Mojsije se odlučno molio: „'Daj mi da ugledam tvoju slavu!', zamoli Mojsije. Odgovori Bog: 'Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj i pred tobom ću izustiti svoje ime 'Jahve'. Bit ću milostiv kome hoću da budem milostiv; smilovat ću se kome hoću da se smilujem'“ (Izlazak 33:18-19).

Uz svo poštovanje, još u ovoj fazi, Božija objavljena prisutnost i milost prevazilaze sve čime bi se mogle porediti u islamu. Kasnije su uspostavljeni daleko prisnija bliskost, zajedništvo, milost i ljubav između Boga i njegovih ljudi, ali još u ovoj fazi je odnos između Boga i njegovog naroda prevazišao i najveća očekivanja muslimana. Bog lično je bio vidljivo prisutan među njima. Oblak, kao posebna manifestacija njegove prisutnosti, lebdio je iznad Pomirilišta danju, a sijao noću. Kada bi se pokrenuo, narod je znao da ga treba slijediti i ostati u Božijoj blizini dok je on prebivao među svojim ljudima.

Kada je Mojsije sišao s gore Sinaj noseći dvije ploče sa deset zapovijedi koje je Bog lično urezao, „nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Bogom, isijava svjetlost“ (Izlazak 34:29). Svakog puta kad bi izašao, nakon razgovora s Bogom, „Izraelci bi vidjeli lice Mojsijevo kako svijetli“ (Izlazak 34:35). Kur'an potvrđuje jedinstveni, direktni odnos između Mojsija i Boga: „A Allah je sigurno s Musom razgovarao“ (Sura 4:164). Ne govori ništa dalje, samo potvrđuje jedinstveni odnos između njih. U Bibliji priča o Mojsiju završava ovim riječima: „Ne pojavi se otad više prorok u Izraelu ravan Mojsiju, koga je Bog poznavao licem u lice!“ (Ponovljeni zakon 34:10).

Abraham je bio nazvan prijateljem Božijim. Mojsije je s Bogom razgovarao licem u lice kao što čovjek govori sa svojim prijateljem. Iz ovoga vidimo kako se najviši Božiji cilj neprekidno objavljuje sve više. Božije prisustvo je bilo tako jako da je Mojsijevo lice sijalo prilikom razgovora s njim. Bog je djelovao daleko izvan granica religijskih obreda. Vremenom je sve jasnije objavljivana Božija najveća želja - da se njegov narod treba lično povezati s njim i poznavati ga direktno.

Nažalost, Božije neposredno prisustvo unosilo je jake tenzije i konflikte između njega i Izraelskog naroda. Nebrojeno puta su mu iskazivali nepovjerenje, i bunili se protiv njega. Od samog početka, otkada je Bog pozvao narod da čuje njegove riječi i primi Deset zapovijedi, ljudi su govorili Mojsiju: „Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!“ (Izlazak 20:19). Kada se Mojsije popeo na goru da razgovara s Bogom duže od 40 dana, narod se podigao i pokušao se otarasiti i njega i njegove vlasti nad njima. Načinili su zlatno tele i klanjali mu se nastavljajući, bez oklijevanja, kršiti svaku zapovijed, kako bi mu time jasno dali do znanja šta misle o njemu.

Božiji gnjev se sve više akumulirao. U nekoliko navrata je prijetio da će ih uništiti. „'Promatrao sam taj narod, i vidim, to je narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim' - reče Bog“ (Izlazak 32:9-10). Dobronamjeran, a pravedan Bog među nesvetim i zlonamjernim ljudima – sukob je bio neizbježan.  Narod se nije htio približiti Bogu. Pustio ih je da lutaju pustinjom 40 godina sa minimumom hrane i vode upravo zato što mu nisu vjerovali. Bez obzira na sva Božija milosrđa, narod mu se jednostavno nije priklanjao. Dok je boravio tako blizu njih, njihova grešnost i tvrdokornost neminovno je nabujala i ustremila se protiv Božije pravednosti i svetosti.  „Dakle, Izraele! Šta od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svojega, da hodiš po svim njegovim putovima, da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svojemu, svim srcem svojim i svom dušom svojom, te da držiš Božije zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas, za tvoje dobro dajem“ (Ponovljeni zakon 10:12-13). Ovim je Mojsije objavo Božiju najveću namjeru i cilj – imati uzajamno, čvrsto zajedništvo zasnovano na obostranoj ljubavi, te biti mu poslušan. Narod se okrenuo protiv njega, uprkos tome što je Bog uspostavio različite načine vršenja religijskih obreda i održavanja običaja, kako bi mu se, u najmanju ruku, redovno klanjali makar formalno. Ali mu se, svim srcem, nisu željeli približiti u čistoti, iskrenosti, vjernosti i ljubavi. Naprosto, radije bi se vratili nazad u Egipat, u pređašnje ropstvo, nego živjeli po vjeri u njegovu vjernost, te dopustili Božijem Duhu da istražuje dubine njihovih srca i duša.

S jedne strane, nakon što su se zasitili mane koju im je Bog s neba svakodnevno slao za jelo, „svjetina što je bila među njima polakomila se za drugim jelima, a Izraelci se opet upustiše u jadikovanje govoreći: 'Tko će nam dati da se nasitimo mesom? Sjećamo se riba što smo ih jeli u Egiptu badava, krastavaca, dinja, prase, crvenog luka i bijelog luka; a sada nam život vene i nema baš ničega osim ove mane pred našim očima'“ (Knjiga brojeva 11:4-6). Kasnije generacije su cijenile manu sa religioznim obožavanjem kao hljeb poslan s neba, međutim, tadašnji Izraelci su se samo žalili Mojsiju: „Ogadilo nam se više ovo bijedno jelo“ (Knjiga brojeva 21:5). 

Čim su ušli u zemlju Kanan, oblak iznad Pomirilišta je iščezao. Mana s neba, koja ih je svakodnevno hranila, prestala je padati. Bogu je postalo jasno da oni nisu mogli ni odgovoriti na njegovu milost niti je odraziti, i samo bi bili na udaru njegovu gnjevu i sudu da im se nastavio i dalje tako vidno objavljivati. Tako je Bog napustio narod, ali je još uvijek prebivao među njima, samo je krio vidljivost svoje prisutnosti kako bi izbjegao naredni direktan konflikt. Strpljivo je Bog posmatrao naraštaje kako odlaze i dolaze novi, i čekao. Nekoliko stoljeća kasnije Bog se ponovo počeo objavljivati narodu Izraela. Pojavio se još jedan čovjek čije je srce gorilo za Boga, junak sposoban da ujedini narod, a Bog mu se počeo obraćati, i sve je više izgledalo da za narod još uvijek ima nade.

David: čovjek po Božijem srcu

Kada je David postao kralj Izraela, Bog je rekao: „Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po mojemu srcu, koji će u svemu ispuniti moju volju“  (Djela 13:22). Nije, pri tom, mislio na Davidovu religioznost, vanjski izgled niti na posvećeno obilježavanje svetkovina, nego je govorio o njegovom unutrašnjem biću – njegovom snažnom duhu, ljubavi prema Bogu, prefinjenom karakteru, ličnoj čestitosti i čvrstoj vjeri. David je svoju predanost Bogu pretočio u mnogobrojne psalme. On je bio čovjek i sa mnogo mana i nedostataka, ali uprkos svemu tome, čeznuo je za Bogom i neprestano mu otvarao svoje srce. Molio se: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga“ (Psalm 42:1-2).  

U jednoj od svojih himni David pjeva: „Ljubim te, Jahve, jakosti moja! Jahve, stijeno moja, utvrdo moja, spasitelju moj! Bože moj, hridi moja u kojoj se zaklanjam, štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! Zazvah Jahvu, hvale predostojnog, i od dušmana on me izbavio“ (Psalm 18:1-3). Nije ovo recitovao iz molitvenika, već je izražavao svoju snažnu vjeru u Boga. Znao je da istinska vjera dolazi iz dubine duše usmjerene ka Bogu. On nije pokazivao vanjski oblik pravednosti svijetu oko sebe a ostajao nepromijenjen unutar sebe. Težio je da ima čiste i neiskvarene misli, riječi i djela. Vapio je: „Istraži me, Bože, i upoznaj moje srce! iskušaj me i upoznaj misli moje! Vidi, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Psalm 139:23-24).

Kada je zgriješio, preispitao se, pa molio: „O, ti koji voliš iskrenost srca, otkrij mi tajne svoje mudrosti!“ (Psalm 51:8), i nastavio moliti: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od svojega lica i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Daj da ponovo iskusim radost tvojega spasenja! Okrijepi me duhom spremnim“ (Psalm 51:12-14). Istinska poniznost pred Bogom se primijeti i iz nastavka molitve: „Žrtva Bogu duh je raskajan. Srce skrušeno i ponizno, Bože, ti ne prezireš“ (Psalm 51:19). David je izabran za vođu Izraela stoga što je njegovo srce bilo ispravno pred Bogom. Razumio je istinsku vjeru. Znao je da želja za obnovom iznutra daje odgovor na Božiju savršenu vjernost. Kada je Bog naredio Samuelu da proglasi Davida za kralja Izraela, rekao mu je: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda šta je u srcu“ (1 Samuelova 16:7). David je ovo znao i razumio. 

Tokom svog života, David se trudio da izraelski narod ujedini u klanjanju jednom istinskom Bogu. Dok se odmarao nakon pobjede nad neprijateljima, David je rekao proroku Natanu: „Pogledaj! Evo, ja stojim u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božiji je pod šatorskim pokrovom. A Natan odgovori kralju: 'Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Bog s tobom'“(2 Samuelova 7:2-3). David je naumio da sagradi veliki hram kako bi se izraelski narod tu redovno okupljao da štuje Boga na mjestu gdje boravi njegova slava. Međutim, Bog je rekao Natanu da kaže Davidu: „I kad se navrše tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka tvojim nasljednikom, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću učvrsiti njegovo kraljevsko prijestolje za sva vremena. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti Sin“ (2 Samuelova 7:12-14). Bog mu je rekao da će hram koji David želi podići sagraditi njegov sin, i dao mu obećanje: „Tvoja kuća i tvoje kraljevstvo stajat će preda mnom dovijeka, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda“ (2 Samuelova 7:16). 

Kao što je Bog Abrahamu obećao sina, tako je sada i Davidu dao jedno obećanje. Solomon je bio taj obećani sin i, nakon smrti njegovog oca, on je počeo graditi prvi jevrejski hram. Generacije Izraelaca koje su dolazile, nekako su slutile da, iako je Solomon direktno predstavljao tog obećanog sina, proroštvo je također spominjalo dolazak još većeg. Bog je uvjerio Davida da će obećani sin kraljevati zauvijek. Kada je Solomon umro, narod je ubrzo shvatio da će proroštvo biti ostvareno u cijelosti tek kad se pojavi taj veći Davidov sin, pa su se ljudi unaprijed radovali njegovom dolasku. Značajno je to što je Bog rekao Davidu; kako će taj veći sin koji treba doći biti njegov vlastiti Sin. Još je nedvosmisleno dodao: „Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti Sin.“

Proroštvo se nalazi u jevrejskim Spisima (Stari zavjet), a ne u nekoj, kasnije pisanoj, kršćanskoj knjizi. Jevreji, kao ni muslimani, nikada nisu vjerovali da Bog ima Sina, međutim, ovdje, u jednoj od njihovih knjiga (2 Samuelova) koju svi Jevreji generacijama duboko poštuju kao Riječ Božiju otkako je napisana, Božije obećanje, da će njegov vlastiti Sin doći na svijet kako bi uspostavio svoje vječito kraljevstvo, jasno je predskazano. Obećanje  potvrđujue i sljedeći odlomak: „On će me zvati: 'Oče moj! Ti si moj Bog, stijena moga spasenja.' A ja ću ga učiniti prvorođencem, najvišim među zemaljskim kraljevima. Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju; moj Savez s njim biće vjeran. Potomstvo ću njegovo učiniti vječnim i prijestolje mu kao dane nebeske“ (Psalm 89:27-30). I ovaj citat je, također, iz jedne od knjiga koje čine jezgro jevrejskih Spisa, a koja je napisana hiljadu godina prije početka kršćanstva. 

Oba obećanja budućih sinova, data Abrahamu i Davidu, došla su iznenada, bez ikakvih presedana ili upozorenja. Dok čitamo jevrejske Spise, ne možemo, a da se ne zaprepastimo koliko su oba obećanja upadljiva, jer ne postoji ništa prethodno u tekstu što bi i najmanje ukazalo na ono što slijedi. Bog je, jednostavno i bez uvijanja, odabrao prikladan trenutak da progovori o stvarima koje slijede; o njegovim svrhama za čovječanstvo i planovima za njegovo otkupljenje.

Nakon što je Solomon dovršio izgradnju Hrama, a svećenici izašli iz njega, pošto su postavili Kovčeg saveza unutra, na najsvetijem mjestu: „oblak ispuni Dom Jahvin. Svećenici ne mogoše od oblaka pristupiti i nastaviti službe jer slava Jahvina ispuni Dom Božiji“ (l Kraljevima 8:10-11). Ponovo je Bog objavio svoju prisutnost narodu, kao što je činio kada je Mojsije podigao Sveti šator u pustinji. U islamu nema ništa sa čime bi se ovo moglo uporediti.

Tokom onih 40 godina dok su Izraelci lutali uokolo pustinjom, zbog vlastite nevjere, narod je bio izveden sa plodne zemlje i nisu imali ništa drugo za jelo sem mane i vode za piće. Narod je stradao pod pritiskom dok ih je Bog strogo testirao da sazna hoće li biti iskreni prema njemu ili ne. Ispoljavao je odlučno svoju pravednost, i svaki put kada su bili neposlušni, reagovao je odmah tako što im je u staništa slao bolesti i požare.

Sada je, međutim, Bog narodu priuštio 40 godina neuporedivog mira i napretka. Ovog puta je to dopustio, sretan što je savez, kojeg je bio sklopio s Mojsijem, konačno profunkcionisao. Njegove nade za narod su postale primjetne i dozvolio im je da uživaju u raskoši. Izraelci su čak sklopili i mir sa svojim neprijateljima. Bilo je to zlatno doba, nagovještaj nadolazećeg rajskog mira i slave. „Kralj Salomon je učinio da u Jeruzalemu bude srebra kao kamenja, a cedrova kao divljih smokava što rastu u Šefeli.“ (1 Kraljevima 10:27). 

Nažalost, sreća nije dugo trajala. Solomon se nije uspio fokusirati na Boga, pa se odao materijalizmu. Oženio je tuđinke koje su uvele paganske običaje među narod. Solomon „njima prionu ljubeći ih“ (l Kraljevima 11:2). Kada je ostario, njegove žene, tuđinke „okrenule su njegovo srce prema drugim bogovima, i ono više nije potpuno pripadalo Jahvi kao što je pripadalo srce njegova oca Davida“ (l Kraljevima 11:4). Ubrzo poslije Solomonove smrti, narod se podijelio na dvoje; Judino pleme je slijedilo Solomonovog sina, Roboama, kao svog kralja, dok su sjeverna plemena Izraela slijedila Jeroboama koji je dao izraditi dva zlatna teleta smjestivši ih, jednog u Dan, a drugog u Betel. To je odvratilo ljude od klanjanja Bogu u Jerusalemu (l Kraljevima 12:28-29).

Bog je rekao Jeroboamu: „Ti si radio kudikamo gore od svojih prethodnika, otišao si i načinio sebi druge bogove, i to livene likove da bi me izazivao. A mene si bacio iza svojih leđa“ (l Kraljevima 14:8-9). Redoslijed loših kraljeva, nasljednika prijestolja, je doveo plemena Izraela do različitih oblika idolopoklonstva i iskvarenosti. Judina historija je bila šarolika – neki njeni kraljevi, na primjer Ahaz, bili su jednako zli kao kraljevi Izraela, dok su drugi, poput Jošafata, brinuli o istinskoj vjeri naroda u Boga. Međutim, bilo je samo pitanje vremena kada će i Judeja otpasti i jako razljutiti Boga. 

Njegove nade u narod su bile uništene. Njegov gnjev se bio raspalio. Mogao je brzo i odmah i Izraelcima, i drugim narodima svijeta, koji su ga davno odbacili, prirediti sudnji dan. Ali nije! Bog svake vjernosti, čija je ljubav prema njegovom narodu također bila dosegla vrhunac, silnu jačinu, težio je za mogućnošću da ipak svoj narod dovede u bliski odnos sa njim. Tražio je alternativu za sud. Šta je trebao učiniti – osuditi ili spasiti? Njegova silna ljubav ga je nagnala da izabere ovo drugo, ali ne nakon detaljnog razmatranja - koju će cijenu trebati platiti kako bi postigao svoj cilj.    

Jeremija i Ezekiel: Obećanje Novog Saveza

Najmanje 17 od ukupno 39 knjiga jevrejskih Spisa potiču iz doba proroka Jeremije i Ezekiela. Živjeli su oko tri stoljeća poslije Solomona i Davida. Tekstovi iz tog perioda, izuzev Knjige o Joni, su proročka djela. Puna su proročanstava o budućnosti i fokusiraju se na Božije opširnije otkrivenje i na vrhunac prema kojem ono ide. Neki navodi iz ovih knjiga, štaviše, pokazuju kako je svojevremeno silna bila Božija ljutnja na njegov narod zbog njihovog konstantnog odbijanja.

„Moj je gnjev planuo na pastire, i ja ću kaznom pohoditi jarce predvodnike“ (Zaharija 10:3).  Ponovo Bog kaže: „Teško njima jer od mene odbjegoše! Propast na njih jer se pobuniše protiv mene! Otkupit' ih hoću, a oni protiv mene lažu“ (Hošea 7:13).  I opet govori: „Jer dobro znam mnoge vaše opačine i vaše mnogobrojne grijehe!“, pa dodaje:  „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti“ (Amos 5:12, 21). 

Ipak, nije bila samo silna ljutnja ono što je nagnalo Boga da ovako oštro govori; također, to je bila i duboka žalost što ga je narod, kojeg je izabrao i volio iz dubine svoga bića, odlučio tako hladno izgurati ga u stranu, što vidimo iz sljedećeg odlomka: „Kao grožđe u pustinji nađoh ja Izraela, kao rani plod na smokvi vidjeh oce vaše; oni dođoše u Baal Peor, posvetiše se sramoti i postadoše grozote kao ljubimci njihovi“ (Hošea 9:10). Dakle, Bog objavljuje: „Zbog njihovih djela opakih iz kuće svoje ću ih izagnati, voljeti ih više neću, svi su im knezovi odmetnici“ (Hošea 9:15). 

Međutim, između ovih navoda, koja su samo sažetak brojnih optužujućih izjava, nalazi se mnoštvo sličnih tekstova u kojima Bog priznaje tu žarku ljubav prema svome narodu, i želju za njegovim spasenjem. „Učinit ću jakom Judinu kuću. Dat ću pomoć Josipovoj kući. Dovest ću ih natrag i smilovat ću im se, i bit će mi kao da ih nisam nikada odbacio. Jer sam ja Gospod, njihov Bog, i uslišit ću ih“ (Zaharija 10:6). Ponovo priznaje: „Ne, koleba se moje srce u meni. Propinje se sav moj osjećaj. Neću učiniti po jačini svog gnjeva. Ne mogu Efrajima opet uništiti. Jer sam ja Bog, a ne čovjek, jer sam u tvojoj sredini Svetac. Ne dolazim ti u gnjevu“ (Hošea 11:8-9). I mnogi drugi navodi opisuju kako su Božije emocije, u dubini njegova bića, jačale. Volio je svoj narod, i milost koju je imao za njih, došla je u određenu fazu, međutim, njegov gnjev zbog hladnoće njihovog srca također je bio na vrhuncu. 

Nije bila riječ samo o običnom „bacanju novčića“ kako bi se vidjelo na koju će stranu pasti. Iz Biblije saznajemo da je Božiji stav prema grijehu jasan. Ljudske grijehe ne smatra ništa višim od običnih prijestupa, propusta, pogreški ili zabluda koje je lako oprostiti. Oni se suprotstavljaju njegovoj svetosti i vrijeđaju je. Od vremena kada su se Adam i Eva po prvi puta pobunili protiv njega, Bog je počeo tretirati ljudsku grešnost kao stanje pobune.  To pokazuje da ga ljudi uistinu ne vole; da su im srca tvrda prema njemu i da ne mare za stupanje u blisko zajedništvo s njim, u kome je njegov Duh  slobodan da istražuje najskrovitije kutke njihovih bića, te da im očisti duše. Ni pobožno pridržavanje utvrđenog vremena za molitvu ni zvanični post ni formalno odobravanje obreda i svetkovina neće i ne mogu biti zamjena za tvrdo srce prema Bogu. Niti su ovi običaji dokaz poslušnosti koja dolazi iz srca.

Sedamnaest knjiga napisanih u to vrijeme odlučujućeg spajanja historije Izraela pokazuju šta Bog zapravo osjeća prema ljudskoj grešnosti. Ovdje je, iz jedne od njih, Božija osnovna procjena ljudskog stanja: „Lukavo je srce više nego išta podmuklo. Ko da ga shvati? Ja, Gospod, istražujem srce, ispitujem bubrege, da naplatim svakome prema njihovim putovima, kako zaslužuju njegova djela“ (Jeremija 17:9-10). Druga dva navoda iz knjiga napisanih u ono vrijeme opisuju Božiju savršenu svetost, i pokazuju zbog čega ga grijeh ljuti, i zbog čega ga ne može tek tako oprostiti: „Bog, Sveti, pokazat će se svet u pravednosti“ (Izaija 5:16), i „Previše su čiste tvoje oči da gledaš zlo; ne možeš gledati nepravde“ (Habakuk 1:13).

Biblija pokazuje da, iako Bog ima mnogo karakteristika (poput onih pomenutih uz 99 imena za Boga u islamu), dvije su najvažnije. Po prirodi je pravedan, a to je osnovni aspekt njegova bića. Grešna djela i stavovi suprotstavljaju se toj pravednosti i, kako pokazuju brojne zabilješke iz ranog perioda Božijeg zajedništva s čovjekom, mogu uslijediti užasne kazne. Sotona i njegovi pali anđeli su bačeni u mračni bezdan da im nikad ne bude oprošteno niti da budu spašeni „Bog nije poštedio ni anđele koji sagriješiše, nego ih je strovalio u pakao, i predao ih za sud“ (2 Petrova 2:4), svaki prvorođeni sin u Egiptu je bio ubijen u samo jednoj noći zbog ljudskog otpora Bogu (Izlazak 12:29), dok su brojni Izraelci umrli u pustinji svaki puta kada su se suprotstavili Mojsiju i prkosili Bogu (Knjiga brojeva 11:33, 16:35).

Druga od dvije najvažnije vrline Božijeg karaktera je njegova ljubav , ukorijenjena u dubinama njegova bića, tako da Biblija jednostavno kaže: „Bog je ljubav“ (l Ivanova 4:8). Ali, budući da je njegova pravednost u prvom planu njegovog bića i odmah je bila gurnuta „u oči“ onima koji su mu prkosili u tim ranim periodima, za njegovu ljubav je očito trebalo vremena da se rasplamsa i razvije iz najskrovitijih kutaka njegova bića. Nije to bila tek obična naklonost prema njegovom narodu, već duboka čežnja da njima bude što je moguće bolje, uprkos njihovom neprijateljstvu prema njemu. Bila je to osnažujuća ljubav prema svijetu koji je dosljedno djelovao neprivlačno. Do doba Jeremije i Ezekiela, ta ljubav je bila dosegla svoj maksimum i, mada je Bog mogao opravdano privesti čovječanstvo konačnom Sudu zbog njegove grešnosti, odlučio je da radije izrazi puninu svoje ljubavi iznoseći jedno odlučno i konačno saopštenje koje je bilo formiralo njegov stav prema ljudskoj rasi za sva vremena: „Vječnom te ljubavlju ljubim, zato sam ti tako dugo sačuvao milost“ (Jeremija 31:3). Poslije intenzivnog razmatranja i unutrašnjeg previranja, odlučio je nastaviti te ubrzo objavio kako je planirao taj odnos između Boga i čovjeka promijeniti u potpunosti, i pomiriti ih na predivan novi način ujedinjujući ih u savršeno zajedništvo, sklad, lično poznavanje i uzajamnu saradnju.

Bog je objavio: „Evo dolaze dani kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov - riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“ (Jeremija 31:31-35; kurziv umetnut).

Ovo obećanje nije dato ranije – Bog svojim ljudima daje božansku motivaciju i unutrašnju moć kako bi održavali njegove svete zakone otvarajući vrata svakome od njih da ga lično upozna, te garantujući da će im oprostiti sve njihove grijehe sada i odmah. A to nije bilo sve! Preko proroka Ezekiela Bog nastavlja: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe“ (Ezekiel 36:26-27), dodajući: „Izbavit ću ih od svih njihovih nevjera kojima zgriješiše i očistit ću ih, i oni će biti moj narod, a ja njihov Bog“ (Ezekiel 37:23). Za razliku od prvog Saveza, u kojem je Bog dosljedno zapovijedao svom narodu riječima: „Vi ćete...“ i „Vi nećete...“, obavezujući njih na budu bezuvjetno poslušni njemu, sada je dosljedno izjavljivao: „Ja ću...“, „Ja ću...“, „Ja ću...“, obavezujući, na taj način, sebe, kako bi bio siguran da će mu njegovi ljudi uzvratiti vjernošću.  Istinska vjera je bila posve došla do izražaja. Božija vjernost se očitovala što je moglo više – garantujući vjeru onih koji su bili voljni da, kroz njegova otvorena vrata, stupe u čvrsto lično zajedništvo s njim.

Anđeli na nebu su se zasigurno čudili kako je predložio da uskladi ovaj otvoreni poziv sa svojom savršenom pravednošću koji bi trebao grešnike nagonski držati na sigurnom. Kako bi se apsolutna pravednost napokon mogla spojiti sa savršenom blagodati i milošću? Na koji način bi mogao Bog započeti zlatno doba u kojem bi njegovim ljudima, okorjelim grešnicima, i pored svega, moglo biti oprošteno, pa da mogu odmah živjeti u savršeno svetom zajedništvu s njim, te ga poznavati svim svojim bićem? Ukratko, kako bi Božiji Sveti Duh mogao udobno prebivati u grešnim ljudskim srcima? Bog im je dao odgovor: „Evo, ja ću dovesti Izdanak, Slugu svojega, i uklonit ću opačinu ove zemlje u jedan dan“ (Zaharija 3:8; kurziv umetnut).

Stoljećima je bio čeznuo da mu se njegovi ljudi obrate, približe i izvršavaju njegove zapovijedi svi srcem i svom dušom.  Međutim, kako je njihov otpor jačao, jačala je i njegova ljubav, sve dok nije prevazišla običnu želju za bliskim zajedništvom s njima i prerasla onaj odnos gospodar/sluga. Bog je znao da je jedini način na koji bi premostio jaz između njegovog presvetog karaktera i ljudske grešnosti bio da on sam plati cijenu koju smo mi trebali platiti kako bi umirili njegov gnjev i opravdali njegovu pravednost.  Obećao je poslati Spasitelja kojeg je nazvao Izdanak, koji bi otkupio ljudsku rasu za manje od jednog dana. Bilo je očigledno da je ovaj Spasitelj morao proizići od njega samog kako bi, u potpunosti, isplatio tu najvišu cijenu, i time osigurao oprost za Božiji narod, a sve to za samo nekoliko sati.

Bog se pozvao na svoje obećanje Davidu; da će mu dati sina koji će vladati njegovim kraljevstvom za sva vremena. Sjeti se da je Bog izjavio: „Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti Sin“ (2 Samuelu 7:14). Sjeti se još šta je i prije toga rečeno; ovo nije napisano u nekoj kršćanskoj knjizi, nalazi se u jevrejskim Spisima  koja su napisana mnogo stoljeća prije početka kršćanstva. Bitna stvar ovdje je ta da je Bog namjeravao dati svog vlastitog Sina kako bi postigao taj krajnji cilj – potpuno oslobođenje svih koji budu vjerovali u njega za oproštenje grijeha, a pored toga - dobivanje vječnog života na dar. Ovdje opažamo Božiju prvobitnu namjeru – da uključi čovjeka u najprisnije moguće zajedništvo – i šta je bio spreman učiniti kako bi to ostvario. Ukratko, Bog je bio voljan poslati svog Sina za spasenje svijeta kako više ne bismo bili nedostojne sluge, već da postanemo otkupljena djeca Božija i baštinici njegova vječnog kraljevstva. Bog je bio spreman zakoračiti u najmračnije kutke ljudskosti ljudi kako bi mi ugledali njegovu prekrasnu svjetlost.

Nakon što je prošao kroz ono što mora da je bilo krajnje bolno iskustvo, donošenje odluke da rascijepi svoje srce na pola kako bi otkupio nas, Bog je zastao na trenutak da sagleda i divi se tom mogućem rezultatu. Sa velikom radošću i primjetnim olakšanjem on je rekao: „I oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog. Dat ću im jedno srce i jedan put, da me se vazda boje, na svoje spasenje i na spas svoje djece. Učinit ću s njima vječni Savez i ne ću se nikada od njih odvratiti, da im činim dobro. Stavit ću im u srce strahopoštovanje preda mnom, da ne odstupe od mene. Moja će radost biti u njima i ljubav ću im  iskazivati, i zasadit ću ih zauvijek u ovu zemlju svim srcem i svom dušom“ (Jeremija 32:38-41; kurziv umetnut). Nastavio je dalje kako bi potvrdio sveukupni oprost njihovih grijeha da bi ga mogli upoznati lično i živjeti s velikom radošću njemu na čast i slavu: „Očistit ću ih od svakoga grijeha kojim sagriješiše protiv mene i oprostit ću im sve krivice koje mi skriviše odmetnuvši se od mene“ (Jeremija 33:8). Prelazimo na slavno doba Saveza koje je Bog bio obećao.

Isus Krist : sin Davidov, sin Abrahamov

Kršćanstvo ima najpesimističniji pogled na to kakvi ljudi jesu po prirodi – vezani grijehom i njegovi robovi do te mjere da ga se nisu sposobni osloboditi, a također ima i najoptimističniji pogled na ono šta muškarci i žene mogu postati - Božiji sinovi i kćeri, rođeni od Svetog Duha, zatim preobraženi na njegovu sliku i isijavati njegovim sjajem za čitavu vječnost. Ipak, kada je Božiji najveći Spasitelj došao da to izvrši, njegovi ljudi su ga izbjegavali, a njegova misija bila je prezrena i do dana današnjeg su je odbacili nebrojeni milioni ljudi. 

Sedamnaest proročkih knjiga, napisanih u vrijeme kada je Bog obećao Novi savez, kulminirala je Božijim objavama jevrejskom narodu. Obećanje o dolasku Mesije, Spasitelja, je trebalo predstavljati konačnu i najveću nadu, kako bi Božije svrhe za ljudski rod bile dovršene. Poslije ovih knjiga nijedna više nije napisana. Uslijedila je tišina od oko 400 godina. Do vremena Isusovog rođenja, izraelski narod je grozničavo iščekivao dolazak Mesije. Sličan period Božije šutnje, iste dužine od oko 400 godina, uslijedio je i nakon Božijih obećanja Abrahamu, prije nego je prvi savez sklopljen preko Mojsija. Vrijeme za sklapanje novog saveza bilo je zasigurno došlo. Izraelci su iščekivali napeto i – ispravno, kako se kasnije ispostavilo – nadajući se da će se Mesija pojaviti u to vrijeme. Ipak, kada je došao, samo njih nekoliko ga je prepoznalo, dok ga je narod, kao cjelina, previdjeo i, što je gore, suprotstavio mu se, te ga odbacio. 

Bog je Davidu obećao sina koji će vladati kraljevstvom zauvijek. Kada je Isus jednog dana upitao Jevreje: „Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?“,  odgovorili su mu: „Davidov“ (Matej 22:24). Solomon, Davidov rođeni sin, bio je najnapredniji i najmoćniji izraelski kralj. U njegovo vrijeme Izrael je vladao okolnom regijom. Mir je preovladavao. A sada je narod žudio za novim kraljem koji bi započeo sličnu vladavinu, i to vladavinu koja nikada ne bi prestala. Očekivali su da njihov Mesija-kralj učini Jevreje najmoćnijim i najbrojnijim narodom na svijetu. Međutim, izostavili su jednu vrlo važnu stvar – i nije bilo izgovora za taj propust. Bog je bio obećao jednom drugom vođi sina, davno prije doba Davida i Solomona, koji je isto tako trebao navjestiti budućeg, većeg Sina, i trebali su svu svoju pažnju usmjeriti ka njemu, jer se on trebao pojaviti prvi. 

Ne trebaš puno pretraživati po kršćanskim Spisima (Novom zavjetu) da bi saznao o kome je riječ. Samo pročitaj prvi stih prve knjige: Evanđelja po Mateju. U samom početku cjelokupnih kršćanskih Spisa piše: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova“ (Matej 1:1). Bio je to Abrahamov Sin koga su trebali prvog iščekivati. Gledali smo nešto podrobnije na sina kojeg je Bog obećao Abrahamu, sina njegove supruge Sare - Izaka. Kad ga je Abraham odveo u pokrajinu Moriju da ga žrtvuje, Izak mu je rekao: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ (Postanak 22:7), a Abraham mu je  odgovorio: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ (Postanak 22:8). Izvorne hebrejske riječi ovdje su detaljnije – u biti to znači 'Bog će od sebe sama odvojiti janje za žrtvu paljenicu'. Abraham je Izaku zapravo govorio: „Sine moj, ti si ta žrtva, budi hrabar! Ali ti si samo prototip drugog koji tek treba doći. Bog će jednog dana odvojiti od sebe samoga pravo janje za žrtvu.“ 

Ivan Krstitelj (Yahya u islamu), gledajući u Isusa dok mu prilazi jednog dana, proklamirao je: „Evo Jaganjca Božijeg koji oduzima grijeh svijeta!“ (Ivan 1:29), prepoznavši janje o kome je Abraham govorio. Druge prilike je Isus lično rekao Jevrejima koji su se raspravljali s njim: „Abraham, otac vaš, kliktao je na pomisao što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se“ (Ivan 8:56). Tačno je mislio na trenutak kad je Abraham rekao: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“

Abraham je predvidio čitavo kršćansko Evanđelje. Izak je bio rođen od Duha u jedinstvenim okolnostima, pa je Abraham znao da će Božiji Sin također biti rođen na jedinstven način (Isusa je rodila djevica). Abraham je planirao žrtvovati Izaka znajući da će i Sin Božiji isto tako biti žrtvovan. Abraham je vjerovao da će Izak ustati od mrtvih. Time je naslutio uskrsnuće Sina Božijeg. Zato nije ni čudo što nailazimo na tvrdnju da su Spisi „unaprijed navijestili Abrahamu“ (Galaćani 3:8). 

Kad god se postavlja pitanje: „Šta je najveći dar kojeg ti je Bog ikada dao kako bi ti iskazao svoju ljubav?“, neki kažu „moje zdravlje“, drugi „moja djeca“, a treći „odgovorio je na moje molitve i pomogao mi u vrijeme velike nevolje.“ Sve su to dobri odgovori - pokazuju Božiju naklonost prema nama kroz davanje i kroz brigu za nas. Međutim, ništa od toga nije ga koštalo - ne predstavlja dokaze ikakve snažne ljubavi njegova srca prema nama. Ali kada bi dao svog Sina da umre za nas kako bi mi primili vječni život na dar, oprostio nam sve naše grijehe i omogućio nam da ga poznajemo lično, bio bi to najveći dar koji bi on mogao pružiti jer bi za njega platio najvišu moguću cijenu.  A to je upravo ono što se desilo kada je Isus došao na svijet! Baš kako je jedan od njegovih najpoznatijih učenika, apostol Pavle, izjavio: „Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rimljani 8:32).

Ovo je bila najviša cijena koju je Bog bio spreman platiti kako bi zadobio najveće blago za kojim je tragao – posvećene ljude kojima je oprošteno i u kojima bi, njegov Sveti Duh, uvijek mogao udobno prebivati. Kada je Isus umro na križu, sav Božiji gnjev na grijehe onih koji bi mu u potpunosti vjerovali je nestao. Problem grijeha i svetosti, koji je izazvao takvu traumu u Mojsijevo doba, kao i kod narednih generacija, bio je riješen. Otvorena su vrata za sve one predivne stvari koje je Bog, preko Jeremije i Ezekiela, obećao dati.

Istinski kršćanski vjernici ne samo da vjeruju u Boga - inače ne bi imali nikakvu posebnu poruku uputiti svojim kolegama monoteistima muslimanima - već imaju veoma posebnu poruku za sve ljude na svijetu uključujući i muslimane. Isus Krist, Sin Božiji je ispunio nade svih istinskih vjernika kad je položio svoj život za njihovo otkupljenje. Abel je žrtvovao krv svojeg janjeta kao simbol njegove nade u Božije spasenje koje je tek trebalo doći. Abraham je bio spreman žrtvovati vlastitog sina i proliti njegovu krv kao navještanje i dar za silnu ljubav Boga voljnog da jednog dana, zauzvrat, učini to isto za njega. Mojsije je bio poručio svakoj Izraelskoj porodici da prolivenom krvlju janjeta namaže štokove glavnih vrata, simbolizujući time buduće raspeće Sina Božijeg, a za njihovo vječno spasenje. 

Dakle, naša poruka muslimanima i svim budućim pokoljenjima na svijetu je ova – sa Isusom smo primili Božije spasenje, dat nam je potpuni oprost za sve naše grijehe, postali smo djeca Božija, primili smo Duha Božijeg, baštinici smo kraljevstva Božijeg i, najvažnije, kao spašeni i otkupljeni ljudi možemo spoznati Boga.  

Dok mu je Bog govorio, Mojsijevo lice je sijalo odražavajući trenutno Božije prisustvo pred njim i među Božijim narodom. Slava Božija se manifestovala u prvom jevrejskom hramu kad ga je Solomon posvetio Bogu, ponovo dokazujući Božije prisustvo među njegovim narodom na vrlo poseban način. Ali dok je Isus, Sin Božiji, stajao među narodom, manifestovanje je poprimilo novu dimenziju. Odveo je tri svoja učenika na goru, pa se pred njima najednom preobrazio. Lice mu je sijalo poput sunca, a njegova odjeća postade bijela kao svjetlost (Matej 17:2). Ovog puta je sjaj daleko prevazišao manifestovanje iz vremena Mojsija i Solomona, a nadalje se očitovao još jače. Sam Isus se preobrazio. Svjetlost je isijavala iz njega. On je nije odražavao, već ju je proizvodio iz vlastite nutrine kao prekrasno blještavilo. Kada je Sin Božiji uzeo na sebe ljudski oblik, Bog i čovjek postali su sjedinjeni za sva vremena. Otkrit ćemo uskoro kako će Isusovi sljedbenici, u vječnosti, također proizvoditi isti sjaj iz vlastitih nutrina. 

Slika Boga je, u svim drugim monoteističkim religijama, otprilike ista. Objavio je zakon, pozvao svoje sluge na pokornost, pa ukrstio ruke kako bi nadgledao, i čekao da vidi šta će se zbiti. Ovo je Kajinova religija i iz nje proizilazi formalno jednobožje. Međutim, u ispunjenju nada Abela, Abrahama i Mojsija, koje je svojevoljno nazivao prijateljima, Bog je sišao sa svog trona, opustio ruke, raširio ih prema cijeloj  Zemlji, ponizio se, pa sišao na svijet plativši najvišu cijenu kako bi izrazio svoju vječnu, savršenu ljubav prema nama, nudeći nam sigurnost sjajnog prostora u njegovom nebeskom kraljevstvu. 

Jevreji nisu prepoznali sina Abrahamova. Nisu mogli uočiti da je Mesija imao doći prvo kao njegov sin, u potpunoj poniznosti, i biti žrtvovan za naše spasenje. Pavle to kaže ovako: „Budite jedni prema drugima kao što je Krist Isus. Dok je bio u Božjemu obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek. Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu“  (Filipljani 2:5-8).

Jevrejski Spisi obiluju proročanstvima o žrtvenoj smrti Mesije. Većina ih je dobivena preko Davida i Izaije, mnogo stoljeća prije Isusovog dolaska. U mnogima su, do detalja, predviđene okolnosti pod kojima je umro (Psalm 22:1-21, 69:1-29), dok je u drugima opisana svrha njegove žrtve – da otkupi svijet od grešnosti – na jasnom i razgovjetnom jeziku (Izaija 53:1-12). Proroci tada nisu znali precizno šta predskazuju, ali su shvatali da je to bilo upućeno budućim pokoljenjima. Apostol Petar o tome kaže ovako: „To su spasenje tražili i ispitivali proroci koji su prorokovali o vašoj milosti. Oni su ispitivali na koje ili na kakvo vrijeme smjera Kristov Duh u njima kad unaprijed svjedoči o Kristovoj muci i kasnijoj proslavi. Njima je bilo objavljeno da ne služe sebi nego vama onim što su vam sada navijestili propovjednici evanđelja u Duhu Svetome, poslanom s neba, a sami anđeli žarko žele proniknuti u to“ (l Petrova 1:10-12). 

Na stranicama istih Spisa nalazimo zapisana mnoga proroštva o slavnoj vladavini njega, Sina Davidova, koji je tek trebao doći. Neka proroštva o dolazećem Mesiji, kao o Abrahamovom sinu koji će stradati, smještena su među ostala koja navješćuju njegovu nebesku slavu, tako da Jevreji nisu imali izgovora.  Evo tipičnog primjera: „Gle, uspjet će moj sluga, popet će se, uzdignut će se, biće silno uzvišen (slavni sin Davidov). Kako se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo, njegov lik više nije bio sličan čovječjemu – (sin Abrahamov koji pati) – tako će on začuditi mnoge narode; kraljevi će pred njim usta stisnuti (slavni sin Davidov); videć' ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajući ono o čemu nikad čuli nisu“  (Izaija 52:13-15). 

Ukazavši prvo na to kako veći Sin Abrahamov, Isus Krist, ne samo da se ponizio, nego je čak bio spreman biti ponižen svojom smrću na križu, Pavle dalje zaključuje: „Zato i Bog njega preuzvisi i darova mu ime koje je nad svakim imenom: da se na ime Isusovo prigne svako koljeno bića koja su na nebu i na zemlji i pod zemljom. I svaki  jezik ima priznati da je Isus Krist - Gospodin, na slavu Boga Oca.“ (Filipljani 2:9-11 – kurziv umetnut).

Isus je, jevrejskim vođama njegovog vremena, dao sve nagovještaje o tome ko on zaista jeste, i da je njegov dolazak također bio jasno predskazan. Mojsije je o njemu pisao (Ivan 5:46). Abraham se radovao što će vidjeti njegov Dan (Ivan 8:56). David, nadahnut Duhom, naziva ga Gospodinom (Matej 22:43). Trebali su znati i prepoznati ga.

Uz sve to, one noći prije nego što je bio razapet, Isus je rekao svojim učenicima: „Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam ja zapovijedam. Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, nego sam vas nazvao prijateljima jer sam vam objavio sve što sam čuo od svoga Oca“ (Ivan 15:13-15). Božiji ciklus je bio upotpunjen. Abrahama je nazvao svojim prijateljem. S Mojsijem je razgovarao licem u lice kao što razgovaraju prijatelji. A sada je Isus bio u mogućnosti da razgovara sa svim svojim prisutnim učenicima kao sa istinskim prijateljima Boga. Njegova skora smrt i uskrsnuće su trebali, konačno, otvoriti vrata svim Božijim ljudima kako bi ga lično upoznali, dobili oprost za njihove grijehe, voljeli ga svim srcem, te na kraju bili uzdignuti na njegov nivo.  Upravo za tim je Bog jako čeznuo, i zbog toga pretrpio toliko muka. 

Duh Sveti: Božije prisustvo koje stalno prebiva u nutrini

Nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih, pojavljivao se pred svojim učenicima u različitim prilikama. Uzašao je na nebo četrdesetog dana, pošto im je prvo rekao: „Evo, ja ću poslati Obećanje svojega Oca na vas. Ostanite zato u gradu dok ne budete opremljeni snagom odozgo” (Luka 24:49). Vrlo jasno je opisao tu snagu: „Vi ćete uskoro, nakon ovih dana, biti kršteni Duhom Svetim“ (Djela apostolska 1:5). Deset dana poslije njegovog uzlaska, dok su učenici bili zajedno u Jerusalemu, „odjednom nastade šum s neba, kao kad dolazi silan vjetar“, pa najednom „napuniše se svi Duha Svetoga“ (Djela apostolska 2:2-4).

Najveća Božija želja; da stupi u što je moguće prisnije zajedništvo sa svojim narodom, bila je ostvarena kada je njegov Duh sišao na Isusove učenike. Bio je to početak zlatnog doba Novog saveza. Bog i čovjek združeni u jedno – za čitavu vječnost! Njegov glavni cilj bio je dosegao kulminaciju. Dok je Isus, Božiji Sin, još živio u ljudskom obličju među Izraelcima, Bog je bio prisutan među svojim narodom na ličnoj osnovi mnogo jače i bliže nego što je ikad bio u doba Mojsija. Međutim sada, pošto je Duh Sveti sišao da boravi u srcima Božijeg naroda, i tu ostane dok se Isus ne vrati, Bog je postao prisutan u svom narodu, nastanjen u najskrovitijim uglovima njihovih srca.

Istinski kršćanski vjernici, rođeni od Božijeg Duha, poznaju Boga lično. Oni dopuštaju njegovom Duhu da istražuje dubine njihovih duša, da iskorijeni svu laž, aroganciju, ponos, požudu, religijsku samodovoljnost i zlobu. Apsolutno su sigurni da imaju vječni život. Znaju da su im svi grijesi već oprošteni. Vole Gospoda svim svojim srcem. Znaju da je Gospod dostojan sve njihove naklonosti time što je platio najvišu cijenu za njihovo otkupljenje. Dok osjećaju tu ljubav, usavršenu žrtvovanjem Božijeg Sina, slobodni su da ga vole svim svojim srcem, dušom i umom. Ništa ne priječi put između njih i kraljevstva nebeskog. 

Apostol Pavle je nazvao prve istinske kršćanske vjernike ovako: „A sada, kad ste upoznali Boga, kad je, štoviše, Bog vas upoznao“ (Galaćani 4:9 – kurziv umetnut). Ovo jasno pokazuje da je bilo Božije zadovoljstvo da otvori vrata kako bi ga upoznali, a da ga nikakav religiozni ljudski napor nije natjerao u tu poziciju. I ti možeš upoznati Boga lično – ako želiš predati sebe Isusu Kristu, i primiti puninu njegova spasenja. 

Abrahamova vjera, usavršena njegovom voljnošću da žrtvuje svog sina, bila je predivan odraz same Božije vjernosti. Međutim, Božije darovanje vlastitog Sina kao žrtvu za naše otkupljenje predstavlja savršen dokaz njegove žarke ljubavi prema nama: „Po tom se pokaza Božija ljubav prema nama: što Bog svoga Sina jedinorođenoga posla na svijet, da živimo po njemu. U tom je ljubav; ne da smo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“ (l Ivanova 4:9-10). 

Isus reče: „Ko se ne rodi nanovo, odozgo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3:3). To uključuje i tebe. Biti rođen od Duha Božijega – jedini je način za svako ljudsko biće, u bilo koje vrijeme, u bilo kojem životnom dobu, da se oslobodi vlastitih grijeha, te postane stanovnik neba. Istinska vjera, Abelova vjera, jedina je istinita religija na svijetu, ako uopšte može biti nazvana religijom. Ustvari, to je živa vjera, reakcija na Božiju vjernost , konačno i potpuno objavljena njegovim spasenjem preko Isusa Krista. Misleći na Božiju objavu po kojoj je Abraham bio potpuno pravedan pred Bogom čisto zato što se pouzdao u njegovu vjernost, Pavle je zapisao: „Nije pisano samo zbog njega, da mu se uračuna u pravdu, nego i zbog nas kojima će se uračunati, ako vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih Isusa, Gospodina našega, koji je predan zbog naših grijeha i koji je uskrišen radi našega opravdanja“ (Rimljanima 4:23-25).

Pavle dalje kaže: „Dakle, ako je neko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo“ (ll Korinćanima 5:17). Pravi Božiji ljudi su oni koji su povjerovali u Isusa, Sina Božijeg, i primili njegovo najveće obećanje – Duha Božijega. Kršćani koji čitaju Kur'an često bivaju zapanjeni upadljivim tvrdnjama u ovoj knjizi koje, zapravo, potvrđuju sve ovo. Kur'an je tako blizu priznavanju ovog otkrivenja. Kao prvo, priznaje da se melek pojavio pred Isusovom majkom, Marijom, te joj rekao: „O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin.“ (Sura 3:45).  U arapskom originalu su ključne riječi kalimatim-minhu  „poruka od njega“. Obrati pažnju na riječi minhu – „od njega“ - što znači da je Isus došao od samoga Boga i nije bio tek još jedan obični čovjek. 

U drugom odlomku Kur'ana, o istinskim vjernicima piše: „Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio“ (Sura 58:22). Ključne riječi ovdje su vrlo slične: „svjetlom Svojim“ - ruhim-minhu. Djeluje mistično to što Kur'an potvrđuje samu srž kršćanskog Evanđelja. Isus bješe Riječ koja dođe od Boga (minhu – svojim; „od Njega“), a Sveti Duh koji je došao kasnije je Duh koji također dođe od Boga (minhu – „od njega“). Kur'an izrazito naglašava da su te dvije osobe došle od Boga lično. Ne upotrebljava ovaj izraz (minhu) ni za jednu drugu ličnost u sličnom kontekstu. 

Vrata su ti otvorena da vjeruješ u Božijeg Otkupitelja, Isusa Krista, i da stupiš u lično zajedništvo s njim primanjem Duha Svetoga. Sve što je potrebno je jedan vrhovni čin predane vjere – vjerovati u Isusa kao u svog Gospoda i Spasitelja.

Prethodnih godina sam često postavljao muslimanima tri ključna pitanja. Kao prvo, da li poznaješ Boga lično?  Da li si stupio u najveće zajedništvo koje postoji – živo, lično zajedništvo s njim? Kao drugo, da li su tvoji grijesi oprošteni radi njega? Jesi li očišćen, ne samo od krivnje zbog svih tvojih grijeha, već i od njihove moći? I posljednje pitanje, voliš li Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom svojom snagom?  Imaš li pravi dokaz da Boga treba istinski voljeti, da je učinio nešto istaknuto kako bi dokazao njegovu ljubav prema tebi, i da traži samo da mu uzvratiš tu ljubav?

Dobio sam mnoštvo odgovora na ova pitanja, međutim, jedna mlada muslimanka mi je nedavno dala tri odgovora koja, iz mog ugla, ispravno odgovaraju jedinim mogućim odgovorima koje jedan musliman može dati prema islamskoj teologiji. Prvo, rekla je, „Prema islamu je nemoguće poznavati Boga lično. Možeš vjerovati u Allaha, moliti mu se, klanjati mu se, ali ga nikada ne spoznati.“ Nastavila je: „Isto tako je nemoguće znati da su ti svi grijesi oprošteni. Možeš moliti za oprost, truditi se da izvršavaš sve po Allahovom zakonu, i nadati se njegovoj milosti, ali, u ovom životu, nikad ne možeš biti siguran da ti je oprošteno.“ Na kraju je rekla: „Volim li Boga svim svojim srcem? Nisam o tome nikad ranije razmišljala. Vjerujem u njega, želim mu služiti – ali voljeti ga? To mi nikad nije palo na pamet.“

Dobra vijest je da su ti sva tri vrata otvorena. Istiniti Bog je srušio prepreke između sebe i, grešnih muškaraca i žena kada je Isus Krist umro za sve grijehe svijeta. Vrata su bila otvorena za sve istinske vjernike kako bi primili Duha Svetoga, te živjeli isključivo po vjeri u njega (Abelova vjera), radije nego mu se uzaludno pokušavali dokazati ropskim pridržavanjem propisanih ustaljenih rutina (Kajinova religioznost). Možeš poznavati Boga lično, mogu ti svi tvoji grijesi biti oprošteni, i možeš  ga voljeti svim srcem, dušom i umom. Ovo su ključevi vječnoga života.

Abrahamova vjera je reflektovala Božiju vjernost. Sjala je poput mjeseca kao reakcija na sunčev sjaj. A istinski vjernici mogu daleko više od toga. Oni mogu zauzvrat proizvoditi Božiju ljubav za njega. Oni će sjati u nebeskom kraljevstvu kao mala sunca. Isus je rekao: „Tada će pravednici sjati kao sunce u kraljevstvu svojega Oca“ (Matej 13:43 - kurziv umetnut). Anđeli će i dalje odražavati Božiju slavu kada dođe taj dan, ali istinski kršćanski vjernici će je proizvoditi i uzvraćati mu je. Anđeli su Božije nebeske sluge, a Božiji narod otkupljen na Zemlji čine njegovi sinovi i kćeri.  Oni će manifestovati samo prisustvo Duha Svetoga koji je u njima. Njihova svjetlost će sjati iznutra čistom, transparentnom raskoši. Ne čudi što je Pavle govorio o onome: „što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u čovječje srce nije ušlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube“ (l Korinćanima 2:9). 

Vjerom u Isusa, i samo tom vjerom, možeš postati pravo dijete Božije, spoznati ga lično, svi grijesi ti mogu biti oprošteni, i možeš postati baštinik vječnoga života. Isus je rekao:  „Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Ivan 14:6). Svi pravi kršćanski vjernici su sigurni: „Njega ljubite, a ne vidjeste ga. U njega vjerujete iako ga još ne gledate. Uz to se radujete neiskazanom i proslavljenom radošću što ćete postići cilj svoje vjere: spasenje duša“ (l Petrova 1:8-9).

Vrata su otvorena svim ljudskim bićima na Zemlji, bez obzira iz kakve pozadine dolaze, uprkos svim njihovim grijesima i bez obzira koliko bili tužni, kako bi primili Božiju savršenu milost u ovo vrijeme milosti, i postali baštinici njegovog vječnog kraljevstva.

Kako je Isus rekao: „Ja sam vrata. Ko uđe kroza me, spasit će se. On će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti.“ (Ivan 10:9). Ta vrata će ostati otvorena sve dok se on ne vrati. Ostaju otvorena i tebi.

Source/izvor: John Gilchrist, Knowing God Personally

Knowing God Personally: The Christian Message to the Muslim World